Na meti kriminalca (Završena)

62. dio

Melanija Posavec

Dok sjedim pored Matea koji je vidno zabrinut za najboljeg prijatelja, suosjećam s njegovom boli jer sam u zadnje vrijeme prošla mnogo toga vezanog za Tihanu, ali isto tako ne smije gubiti nadu. Kristijan je itekako jak dečko i vjerujem da će se oporaviti.

"Mateo?"

Poslije izgovaranja njegovog imena, okrenemo se obadvoje i ugledam visokog, nepoznatog momka, ali Mateu je poznat čim se ustao i zagrljajem pozdravio s njim dok ga je lupkao po ramenu u znak utjehe. Vratim pogled ispred sebe nakon što shvatim da osoba koja je došla nije ni na koji način neprijatelj ljudima koje imam u životu.

"Ivan."

Ispruženu ruku poslije nekoliko sekundi prihvatim uz blagi smiješak te izgovaranje imena.

"Drago mi je, Melanija."

Usne razvučem u blagi osmijeh pa pogledam u Matea koji stoji nedaleko od nas. Pridruži mu se i Ivan pa naprave još nekolicinu koraka prema vratima sobe u kojoj se nalazi Kristijan.

"Šta kažu?"

"Ako se probudi, može biti invalid."

Nisam gledala prema njihovom pravcu, ali su uši bile poput antena koje su nastojale da dohvate svaki mogući signal. Zanimalo me je šta će razgovarati, hoću li saznati informacije koje ne znam.

"Uradit ćemo sve da ne dođe do toga."

"Ivane, trebaš otići do obližnjih kafića i uzeti snimke. Ne zanima me način na koji ćeš to uraditi.. ali ćeš uraditi."

Krajem oka pogledam u njih i vidim Mateovu ruku na Ivanovom ramena dok su fokusirani na razgovor. Ozbiljan razgovor. Mateo mu naređuje i više nije blag, čak je suprotnost onoga kakvim se predstavlja.

"Riješit ću, Mateo."

"Hoćeš. Odmah nakon što odeš s ovog mjesta, stvorit ćeš se tamo i na oči mi se nećeš pojaviti dok ne budeš imao snimke kod sebe."

Mateo ne pazi na riječi. Smatram da je mogao na blaži način objasniti stvari koje želi. Razumjela sam način kojim se obraćao meni, ali ne mogu razumjeti pristup prema osobi s kojom radi.. očito je.

"Razumio sam. Javi mi šta se dešava s Kristijanom."

"Hoću, brate."

Još jedan pogled prema njima, ali kada uhvatim Mateov pogled preko ramena momka koji stoji ispred njega, spustim glavu.

"Idi sada. Obavi nam to."

"Bit će riješeni do pola noći."

"Tko je ovo?"

Okrenem glavu prema Tihani koja sjedne na stolicu pored mene. Jesam li bila toliko posvećena njima da nisam vidjela kada mi se pridružila na stolici?

"Ivan."

"Šta hoće?"

Spustim ruku na njezinu uz riječ.

"Poslije."

Odgovori mi klimanjem glave gore pa dolje. Razumjela je i bez riječi šta sam htjela reći s tim. Ne mogu ispred njih govoriti o stvarima koje su razgovarali. Znat će da sam ih prisluškivala.

"Dati ću krv poslije dvadeset i četiri sata. Ne mogu prije zbog anksiolitik koji si mi dala, vještice mala."

Nije bilo vrijeme za smijeh, ali usne su se razvukle nekontrolirano mada sam ih ubrzo vratila u ravnu liniju. Pročistim grlo i uzmem je za ruku, a ona spusti glavu na moje rame.

"Osjećaš li se bolje jer ćeš mu pomoći?"

"Uradit ću sve što mogu da bude dobro."

Znala sam. Nisam je morala ni pitati, ali sam htjela čuti odgovor koji će otvoriti novu temu dok gledam kako se Ivan i Mateo pozdravljaju.

"Je li vam trebalo nešto poput ovoga da ostavite ponos i dođete jedno drugom?"

"Pojedine situacije ne zahtijevaju ponos."

Koliko god nije htjela priznati ni sebe, a ni meni da je Kristijan čovjek koji joj je osvojio srce. Došla je situacija koja će ih zbližiti samo da se Kristijan oporavi. Nadam se da će i on ostaviti ponos po strani i primiti ljubav koju mu Tihana želi pokloniti.

"Zbog ponosa su mnoge osobe izgubile jedni druge."

"Šta ti je rekao doktor, Tihana?"

Razgovor prekida Mateo koji stane na metar od nas i postavi pitanje.

"Dati ću krv poslije dvadeset i četiri sata."

"Koliko ti trebam platiti?"

Šamar.
Riječima.
Sigurna sam da je i Tihana na isti način doživjela njegove riječi. Pogled na nju mi pokaže da sam upravu. Blijeda je poput zida dok su joj se usne razdvojile jedna od druge.

"Šta hoćeš da kažeš s ovim?"

Ne odgovori mu na pitanje, ali postavi potpitanje. Mateo zaista umije biti mnogo nepristojan. Drugačije mi se predstavljao.

"Neću da se osjeća dužnim ni prema kome pa isto tako ni prema tebi. On ne može da uzvrati uslugu, ali ja sam tu umjesto njega."

Oštar glas odjekne prostorijom iako nije bio glasan, posve normalan, ali je nosio jezu sa sobom koja je dovela do toga da se svaka dlačica na tijelu podigne visoko.

"Prestani, Mateo!"

Nisam čekala više ni trenutka. Tihana mu neće odgovoriti načinom koji ću ja jer ona je ta koja nastoji biti pristojna prema svima i ne želi sukobe, ali ću ga napraviti zbog nje s bilo kojom osobom pa ako to podrazumijeva i Matea.

"Ne razgovaram s tobom, Melanija."

"Ja razgovaram s tobom, Mateo."

Ustanem sa stolice i stanem ispred njega.

"Prestani se ponašati prema njoj kao da je kriva za nešto."

Odmahne glavom uz riječi.

"Ako se njemu bilo šta loše dogodi, desit će se i svim osobama koje imaju bilo kakve veze s ovim."

"Tihana nije povezana s ovim i nikada to više nemoj da kažeš. Nije ni njoj drago što ga čeka u bolničkom hodniku da se probudi umjesto na mjestu gdje će biti sretni."

Odgovor je slušao kroz daljinu jer se kretao dužinom hodnika.