Na meti kriminalca (Završena)

28. dio

Tihana Matijević

Dlanom pređem preko njegove slike na spomeniku dok se u mislima odvijaju scene koje smo prošli zajedno.

"Čuvaj se, braco."

Podignem glavu visoko prema nebu. Znajući da mu je gore bolje nego na Zemlji. Barem nema stres i probleme kao što smo ih imali. Ostala sam da se borim sama.

"Nedostaješ mi. Previše. Voljela bih da te mogu zagrliti. Poljubiti. Ušuškati se u tvoje ruke i da šutimo."

Udahnem duboko, svjesna da sam krenula jer me Melanija čeka u automobilu. Bile smo zajedno, a onda me je ostavila samu na moju inicijativu. Željela sam razgovarati s bratom. Otisnem usne na njegov lik.

"Doći ću opet, najdraži."

Zaputim se prema kapiji groblja i ubrzo sjednem pored Melanije na suvozačevo mjesto. Dobijem pogled kojim me fokusira zatim čujem pitanje.

"Jesi li dobro?"

"Nikada neću biti dobro."

Hladno odgovorim kao da mi je ona kriva što ga nemam. Sigurna sam da ona nije kriva, ali ću pronaći krivca kad-tad. Od toga neću odustati.

"Znam da nije pravi trenutak.."

Upali automobil.

"Ali zvao nas je Mateo da svratimo kod njega."

Pogledam je.

"Ako ne želiš. Razumijem."

"Otiđi ti. Mogu uzeti taksi do kuće."

Nemam ništa protiv da se druže, ali ne želim im smetati. Melanija mi je ispričala šta se dogodilo onu noć kad je i Kristijan došao na moja vrata, ali nisam joj ispričala jer znam da on ne želi. Razlika između nas jeste u tome što su oni već bili na ručku i još se jednom vidjeli za pet dana dok sam Kristijana vidjela samo jednom u automobilu, ali on mene nije vidio.

"Molim te."

Spusti ruku na moju pa me vrati u sadašnji trenutak. Udahnem duboko uz prevrtanje očima.

"Nećemo biti dugo."

"U redu, ali neću ostati dugo. Ozbiljna sam."

Ugledam njezin osmijeh nakon čega skloni ruku s moje i dohvati telefon. Krajem oka pogledam šta radi pa ugledam poruke. Okrenem glavu prema naprijed. Ne želim ulaziti u njezinu privatnost. Sigurno će napisati Mateu da ćemo doći.

"Čeka nas kod ježeve kućice."

Stisne gas nakon što ostavi telefon.

"Jesi se zaljubila?"

Ošine me pogledom.

"Neću se zaljubiti. Prijatelji smo."

"Mislim da će biti mnogo više od toga."

Melanija odmahne glavom potom doda brže gas i kroz nekoliko trenutaka se zaustavimo na dobro poznatoj lokaciji. Prva izađe iz automobila potom se uputi prema drugom koje je stajala parkirano, a pored njega dvije siluete. Ne vidim ih od mraka dobro. Napravim nekoliko koraka prema naprijed i tek kad im postanem suviše blizu da se ne mogu okrenuti i otići. Shvatim o kome se radi.

"Ćao."

Izustim, a onda se njegove oči na trenutke spoje s mojim pa se okrene prema njima koji su stajale jedno do drugog.

"Imamo jedno iznenađenje za vas."

Melanija nam se obrati, a moje usne se spuste tako da sam pomislila u trenutku da će se razvući više nego ikada.

"Pokazat ćemo vam."

Mateo se nadoveže, a onda spusti ruku na Kristijanovo rame.

"Nemaš se pravo ljutiti."

"Ovo nije u redu s vaše strane."

Intenzitet njegovog glasa mi pokaže koliko je bijesan. Melanija dođe do mene pa provuče ruku ispod moje.

"Samo smo htjeli da se družimo. U čemu je problem?"

Kristijanov pogled sijevne prema meni. Nadam se da ne misli kako sam organizator događaja jer nisam ništa o ovome znala. U istom trenutku smo saznali. Mateo je i sada opušten, nasmijan kao da osobe oko njega nisu nervozne.

"Daj, Kristijane. Nemoj nas odbiti."

Melanija mu se obrati kao da moju dozvolu ne treba, a ako nastavim biti nijema. Sigurno će misliti da mi sve ovo odgovara. Nije da mi ne odgovara. Pročistim grlo te se oglasim.

"Ne možete se dogovarati bez da pitate druge osobe."

Njezina ruka me stisne malo jače, pokušavajući me smiriti, ali samo pogledam kratko prema njezinim očima.

"Ne želim ići."

"U redu. Ići ću."

Istovremeno izgovorimo. Kristijan pristane ići, ali moje riječi se ne slože s njim.

"Drugi put ćemo vas pitati, Tihana."

Melanija mi se obrati, a sva tri pogleda su usmjerena prema meni kao da sam u centru zbivanja.

"Ne priznajemo negativan odgovor."

Mateo se nadoveže, ali ni ovaj put nisam čula Kristijanove riječi upućene meni.

"Mi ćemo ići mojim automobilom."

Melanija se obrati.

"Došli smo s Kristijanovim, tako da će on voziti."

Mateo se nadoveže. Nisam čekala šta će sljedeće reći. Uputila sam se prema automobilu i sjela na mjesto predviđeno za mene.

"Zašto si ovo uradila?"

"Nisam uradila ništa što ti se neće svidjeti."

Odmahnem glavom, ali pogled zadržim fokusiran na cestu ispred nas. Prije ću reći da se vozimo makadamom nego cestom.

"Gdje idemo?"

Postavim pitanje kao da sam zaboravila njezine riječi od maloprije.

"O iznenađenjima se ne govori."

"Idemo u selo."

"Na drugu planetu."

Nadoveže se pa shvatim da neću saznati o čemu se radi dok ne dođem na lokaciju. Šta Kristijan misli o svemu i osuđuje li me zbog njihove luckaste ideje? Progutam knedlu. Jedan dio mene se raduje što ćemo vrijeme provesti zajedno, dok se drugi ljuti jer ne bi bili skupa da Melanija i Mateo nisu organizirali druženje, bez nas.
Moram poslušati njegove riječi s kojima mi je jasno stavio na znanje da od nas dvoje nema ništa. Zašto sam dozvolila sebi da i u jednom trenutku pomislim kako može biti nešto više.. i kada se javila želja za njim? Dogodilo se spontano. Totalno neočekivano. Neželjeno.

"Sve što će ti trebati večeras će te dočekati."

Podignem obrvu nakon njezinih riječi.

"O čemu se radi? Moraš mi reći."

Zakikoće se, ali nastavi voziti. Meni nepoznatim putem. Kroz šumu.

"Nema šanse. Vidjet ćeš ubrzo."