Na meti kriminalca (Završena)

10. dio

Tihana Matijević

"Došle smo na kavu."

Odgovorim Melaniji kada naruči dvije čaše višnjevače. Njezino omiljeno piće koje će popiti svaki put kada ima priliku. Podignem glavu tako da brada bude usmjerena prema njoj, a obrva na čelu.

"Samo ćemo po jednu."

Slegne ramenima i po tonu glasa shvatim kako će biti bolje da se vratim u ležeran stil. Primaknem stolicu nekoliko milimetara bliže stolu tako da joj dohvatim ruku i uzmem u svoje.

"Želiš li razgovarati o tome šta se dogodilo?"

Ušle smo u kafić koji je obasut tišinom dok u najtišem intervalu svira lagana muzika, čak se ni ne čuje ako se posvetiš osobi s kojom sjediš za stolom. Meni odgovara. Nisam raspoložena ni za šta glasnije.

"Došao je neki lik i htio mi uzeti novac."

Razdvoje mi se usne kada čujem šta joj se dogodilo, refleksno stisnem ruke jače, ali konobarovo prisustvo me natjera da pustim Melanijinu ruku. Dozvolim mu da spustim čaše ispred nas, a onda dobijemo vrijeme samo za sebe.

"Ali nije uspio. Pobjegao je."

"Kako se osjećaš?"

Sada ona uzme moje ruke u svoje i tiho izgovori.

"Osjećam da mi život ide unazad."

Rekla bih da se osjećam isto, ali onda razgovor neće imati efekta ako se budemo obadvije žalile kako nam je loše u životu. Mnogo češće provodim vrijeme na to od nje. Zato sada želim biti od koristi djevojci preko puta mene.

"Možda je samo naišao loš period, ali proći će."

Odmahne glavom, ali ne skloni pogled s mojih očiju.

"Ne ide mi na poslu. Brat je bolestan. Trebam poslati novac mami, a nemam dovoljno."

"Za novac se ne trebaš brinuti. Rekla sam ti da na mene možeš uvijek računati."

Ako nešto imam u životu, to je novac i njega mi nikada nije malo, ali ne čini me sretnom. Voljela bih da ga nemam, ali da je Dominik pored mene. Bila bih najsretnija.

"Ne mogu uzeti od tebe."

"O tome ne želim voditi debatu."

Sklonim pogled u stranu kada čujem poznat glas. Prođem pogledom preko kafića čiji je interijer bio u drvenom izdanju, a na drugoj stranu, točno naspram našeg stola, blizu stuba, sjedi on. Melanija ne bi bila ona da se nije odmah okrenula da vidi u šta gledam.

"Samo radi svoj posao."

Pokušava me utješiti ili ohrabriti? Ne znam.. ali itekako znam da ne radi ništa od navedenog. Nelagodni trnci mi kolaju ispod kože, ali se trudim ne pokazati ih.

"Malo sam sigurnija kada znam da je tu.."

Slegne ramenima i napuči usne kada je pogledam.

"Šališ se sa mnom, zar ne?"

"Ne šalim se. Znam da nam nitko ne može ništa uraditi jer je on tu.."

Uzmem čašu koja se nalazila ispred mene pa otpijem sve u jednom cugu. Grlo mi se stegne, ali ubrzo i otpusti. Vrela tečnost mi zagrije unutrašnjost te poželim još.

"Konobar!"

Kao da je znao gdje se treba nalaziti u ovom trenutku. Podignem ruku prema njemu te ga pozovem. Odmah se približi našem stolu.

"Izvolite?"

"Bocu višnjevače."

Obrve mu se skupe, ali kada okrenem glavu prema Melaniji, ode. Još se trebam s njim raspravljati oko toga želim li naručiti ili ne želim.