Na meti kriminalca (Završena)

54. dio

Kristijan Novosel

"Za Iliju će raditi još samo Nemanja i Đorđe."

Pokušavam ostati fokusiran na razgovor koji vodim s Ivanom dok su misli na više strana, ali najmanje ovdje. Naspem alkohol još jednom do vrha u čašu pa ga otpijem do pola. Ivan itekako primjećuje moje trenutno stanje pa zbog toga završi razgovor bez forsiranja.

Udarim prstima po stolu potom udahnem duboko i vratim pogled na Ivana koji gleda u mene bez pitanja. Jasno mu je više nego što bi trebalo biti. Mateo je dobio poruku, a nedugo zatim otišao. Ne ljutim se na njega što nije ostao, siguran sam da ima dobar razlog zbog kojeg je napustio razgovor o poslu.

Hitno je?

Melanijine napisane riječi, a potom i njegova rečenica da će se vratiti brzo. Iz razmišljanja me vrati Ivanovo pitanje.

"Dobro si, brate?"

"Jesam."

"Prošao si dosta toga za kratko vrijeme, ali želim da znaš ako ti je potreban razgovor, na raspolaganju sam."

Uzmem čašu te je podignem prema njemu, što i on uradi sa svojom pa dotakne moju.

"Za nove poslove koje ćemo uraditi."

"Idemo mnogo jače nego do sada."

Odgovori uz osmijeh dok moje usne ostanu nepomične, ali se niz grlo spusti tečnost koja dozvoli da nastavim razgovor.

"Ne sumnjam da će tako biti."

Pažnju mi zaokupira zvuk zvona na telefonu, a potom vidim Mateovo ime. Ostavim čašu zatim uzmem telefon i javim se.

"Jesi li sam?"

Pogledam u Ivana koji je već skrenuo pogled u stranu, pokazujući da ga ne zanima razgovor koji ću voditi s Mateom, ali ipak ustanem i odmaknem se nekoliko koraka.

"Jesam."

"Kristijane, moram nešto da ti kažem."

Kristijane?
Oslovljava me imenom samo kada se radi o ozbiljnim situacija? Nekontrolirano mi se podigne obrva na čelo. Što se dogodilo?

"Nisi me nazvao da šutiš. Siguran sam."

Pokušam ostati u sadašnjem trenutku, zaustavljajući misli da se kreću prema budućnosti s pretpostavkama o događajima koji se možda nikada neće desiti.

"Tihana."

Obrve mi se skoro pa spoje na čelu kada čujem njezino ime, ali ih ubrzo vratim u prvobitni položaj i kroz pročišćeno grlo izgovorim.

"Šta s njom?"

Frknem na telefon i tek onda shvatim kojim intenzitetom sam postavio pitanje.

"Želi da ide iz grada."

"Dobro, i? Šta ja imam s tim?"

Siguran sam da Ivan čuje svaku riječ koju sam izgovorio u posljednjih nekoliko sekundi, eventualno minutu. Ne obraćam pažnju na to.

"Mislio sam da.."

"Zašto si nazvao? Šta želiš od mene?"

"Očekivao sam da ćeš je spriječiti u tome."

"Nikada nemoj da očekuješ. Bit ćeš razočaran. Trebao si to naučiti do sada."

Frknem na njega kao da mi je skrivio ne znam koliko veliku stvar.. ali njezine riječi da sam joj neprijatelj su više nego dovoljan razlog da reagiram na ovaj način.

"Hoćeš li doći, brate? Melanija i ja smo ispred zgrade."

Trenutci u kojima sam se razmišljao trebam li otići su isparili brzinom svjetlosti. Ne trebam spriječi osobu koja želi otići. Svatko ima pravo na izbor pa tako isto i ona.

"Želja joj je da me nikada ne sretne. Ostvarit ću joj to."

Nazovi me ako nekada poželiš.
Odzvone mi u mislima riječi koje sam joj zadnje izgovorio. Zna da ću uvijek biti dostupan ako joj budem trebao, ali sada nije vrijeme za nas. Kakve vas, Kristijane? Podsvijest mi postavi pitanje, ali Mateove riječi zaustavi dalji tok kretanja misli.

"Znaš da je rekla u ljutnji. Zavoljela te je, brate."

Treba paziti na riječi koje se kažu i u najvećem bijesu jer mogu ostaviti trajnu posljedicu na čovjeka i život.

"Ne zanima me, Mateo."

"Doći ću kroz pola sata."

Tin.
Završim poziv i ostavim telefon u džep hlača, a onda pogledam u Ivana s riječima.

"Možda sam bio glasniji nego što sam trebao."

Odmahne glavom i ustane te krene prema meni uz riječi.

"Razumijem tvoj bijes, ali nemoj dozvoliti da zbog bijesa i ljutnje izgubite nešto u čemu možete biti obadvoje sretni."

"Za mene sreća ne postoji. Možemo se vratiti na razgovor vezan za posao ili ćemo sačekati Matea..?"

U očima mu jasno vidim nezadovoljstvo odgovorom, ali činjenica je takva. Želim joj sreću i da ispuni očekivanja koja traži od mene.. da se više ne sretnemo. Okrene se i ode do stola po čaše, nije uspio ni izgovoriti već sam uzeo čašu i eksirao piće.

Možda sam bio spreman da osjetim kako je kada te netko voli.. i kako je kada nekoga voliš, ali jasno mi je da moj život nije određen za to. Neću dozvoliti da mi se bilo kakvo žensko približi. Posvetit ću se poslu, sada još jače nego kada sam radio za Iliju.

"On je tu za pola sata."

Odgovorim na postavljeno pitanje, shvativši da je bolje sačekati njega nego ponavljati iste stvari dva puta. Nemam vremena da gubim.