Bijeli očnjak ( White Fang )

Chapter 22

Mjesec dana kasnije

Budim se i lagano otvaram oći,nikoga nema u špilji osim nas pripravnika da tako se zovu oni što su duže od mjesec dana ovdje a nisu još službeno u čoporu,ustajem se i lagano protežem,zamnom se i ostali ustaju,jedna ženska vućica crnog krzna i dva vuka jedan sivi,a jedan smeđi,pogledamo se svi zajedno,sjednem i krenem razmišljat di su svi mogli otič..samo su nas ostavili..odem do tih vukova,zaželim im dobro jutro i krenemo pričat,odjednom nakon dvadesetak minuta su se u špilji stvorili Srebrni vuk,Elsa,Srebrni vuk,Crno krzno i naravno Bijeli očnjak,pogledali smo ih,a onda mi se uljučila lampica,znate ono iznad glave kad dobijete ideju pa va se samo zasvjetli hahah,kad sam bolje promotrila njih je bilo četvero i nas,a usto su nam svi još uvjek bili mentori,nekom više nekom manje heheh,Elsa je istupila inače trebala bi ju nazivat Mjesečeva zvjezda al komplicirano,sječate se onog testa na početku kojeg mi je Očnjak spomenuo e pa to se događalo danas..

Došla je ispred trojice dečki –Danas čete postati punopravni članovi ovoga čopora,barem neki,ako ne svi- namjestila sam se lagano u sjedeči pogled gledajući ju –Vaši mentori su dugo i teško radili da bi vas naučili borbi,preživljavanju i lovu kako bi vas pripremili za ovaj test,a tako i za život-nastavila je,a ja sam se zahihotala ne skužeći da sam to naglas napravila,svi su gledali u mene iznenađeno,osim Očnjaka,znao je da takve stvari samo meni priliće,Elsa se malo zakašljala da bi pročistila grlo –Sada čete nastaviti zamnom ići sa svojim mentorima,okupljat čemo se na velikom proplanku od kuda pa nadalje čete te obavljat testove snage,lova,izdržljivost i tehnike-rekla je strogo i pozvala Crnu šapu da joj se pridruži,ona joj je bila mentorica,zatim je Očnjak mahnuo samo glavom prema meni i dotrčala sam do njega,iza nas je Srebrni vuk sa Sivim oblakom i iza njega Crno krzno sa Smeđom Strjelom..

Izašli smo iz naše velike tole špilje na hladnu bijelu površinu,dap snjeg je pao i sve je izgledalo tako ljepo,čarobno i spokojno,drveće i trava su bili pokriveni besprjekornom bjelom,kao i nas dvoje,meni je ovo savšeno pasalo,bjelina nas je učinila skoro pa nevidljivima,samo su se naše plave oči isticale..

Kretali smo se kroz šumu,dok se lagano snjeg udubljavao pod našim šapama,vidjela sam ispred sebe hrpetinu vukova raznih boja,među njima su bili novaci i punopravni članovi čopora,svi su stajali na jednoj strani sa Alfom na čelu..

Došli smo ispred njih,Elsa je klimnula njuškom prema Alfi i mi smo svi sjeli ispred njih,vjetar je lagano puhao,ali ne da diže i radi zanose ,nego čisto zato radi ugođaja,bilo je oko minus u zraku i osječala se ledena hladnoća,ali mene je grijalo krzno koje je sad postalo još gušće i bilo je skroz bjelo bez tragova krvi od prije mjesec dana ili bilo kakvih tragova zmazanoće,gledala sam u Alfu koji je krenuo nešto govoriti – Pripravnici danas ćete obavljat test za ostanak u čoporu..-govorio je,podigla sam uši visoko u zrak da bi čula sve pozorno šta govori..

-Pravila- naglasio je

-Prvo i najvažnije pravilo:Nema varanja ,imamo vukove zadužene koje če vas pratit svaki korak

Drugo pravilo:nema ometanja pripravnika tjekom polaganja testa,svako ometanje se kažnjava

Trece pravilo: Vaši mentori neće biti uz vas i neće vam imati ko pomagati,imat če te vrjeme od pet minuta da se konzultirate sa svojim treneromtjekom testa – govorio je glasno i razgovjetno pogledom prolažeći preko nas..

-Elsa i Crna šapa molim vas pristupite- pozvao ih je Alfa i istupile su,Elsa joj je nešto na brzinu rekla

-Ne morate žuriti i kod svakog novog zadatka će biti jedan vuk da vam kaže zadatak – nadodao je i pogledao Elsu,ona se vratila natrag puštajuči Crnu šapu samu da stoji tamo..

–Prvo je test Izdržljivosti,u njemu morate da otrčite što brže možete cijeli krug,putem če te naiči na prepreke koje ne smijete zaobić nego će te morati preko njih – pogledao je Crnu šapu koja se pripremila za start,jedan vuk je bacio granu što je držao u zubima na pod i ona je krenula,trčala je jako brzo,uspjwšno preskočivši prvu prepreku koja je bila nedaleko od nas i nastavila dalje,dva vuka su sa svake strane na večoj udaljenosti išli za njom i pratili ju,pogledala sam Očnjaka –Šta ako ja ne uspijem? –upitala sam u mislima,iskreno mi se osmjehnuo –Uspjet češ- rekao je uljevajući mi dozu snage u mene i umirivajući me,pogledala sam opet na stazu,zatvorila oči i onda sam ju čula,bila je blizu,stvarno je brza,ali ja ču sigurno biti bolja,otvorila sam oči i ugledala ju nedaleko od nas kako trči malo sporijim tempom nego što je započela,ona dva vuka su došla malo prije nje ,klimajući Alfi da je sve uredu prošlo,čim je dotrčala,čulo se jako nabijanje srca i malo otežano disanje,ne zna smirit disanje to je minus za nju,tako če ju netko lakše nać,Alfa je pogledao Elsu upitnim pogledom i onda vratio pogled na Bijelog Očnjaka i mene,dap kao što ste skužili išli smo prvo svi jedan zadatak ,pa onda tek svi drugi itd.. da se prvi stigne odmorit itd..

-Bijeli Očnjak i Snježna Princeza istupite- rekao je i krenuli smo naprjed

-Zadatak znaš,Sretno- rekao je i pogledao Očnjaka,on se vratio na svoje mjesto,pripremila sam se,čula sam očnjakov glas –Znam da čes uspjet..- rekao je,pogledala sam onog vuka sa granom,lagano ju je ispustio..

Krenula sam u brzi trk preskačući prvu prepreku koju je činilo jedno deblo,nastavila sam dalje ubrzavajuči,odjednom se u mojoj glavi stvorila slika onih lovaca koji trče prema meni,umirila sam disanje ispred mene se našla strma stjena po kojoj se moram popeti,opet sam se prisjetila penjanja na onu stjenu,potrčala sam vrlikom brzinom prema njoj uspinjući se gore,čim sam došla do vrha,odrazila sam se u visoki skok i skočila sa nje,sjetila sam se na početku kada me Očnjak učio pravilnu odrazbu i skok,sad sam savršeno to napravila,isplatilo se vježbanje,doskočila sam na zemlju nečujno samo na svoje jastučiće nastavljući trčat dalje preko i skakajući preko onog bodljikavog grma u kojem sam bila spavala,ubrzala sam najbrže što sam mogla,izbacujući sve iz glave fokusirajuči se samo na trčanje,odjednom sam se osjetila kao da letim,šape jedva da su mi doticale dno,a ja sam bila več jako blizu cilju,čak prestižući one vukove šta su me kao pratili,vidjela sam več Očnjakov ponos na licu,čim sam prešla pored Alfe koji me gledao u čudu,zaustavila sam se i lagano sjela pored Očnjaka umirujuće dišući,oni vukovi su došli do njega gledajući me i klimajući,čulo se da malo nepravilnije dišu,ali su smirili disanje odmah,pogledala sam Očnjaka,već me gledao sa oduševljenjem –Čini se da im je bilo teško pratiti me – rekla sam ironično,na što se on lagano nasmijao i klimnuo,suzdržavajući se da ne prasne od smjeha na moju izjavu..