Bijeli očnjak ( White Fang )

Chapter 35

Ustao se sa mene,naglo sam se okrenula i vidjela ispred sebe velikog crnog vuka sa karamel oćima,lagano sam se odmakla od njega i savila uši u iza,do sada sam se plašila svaćega,jelena,sobova,lovaca..ali sve sam savladala,ali opet iz njega je izvirao strah,možda je imao ljepe oći,znam luda sam ali vjerujte mi Liamove su najljepše na svjetu..

Ne onakav strah da se on nećega boji nego onakav koji tjera da se drugi boje u njegovoj blizini,nije mi niti padalo napamet zavijati upomoć pošto sam stajala na mjestu ko da sam ukočena,da nas Očnjak sada nađe iskreno ne znam kakve bi imao šanse protiv ovog crnog,nekako je krupniji od njega,pod tim mislim veći i izgleda jaće iako to ne mora biti tako možda je ovaj vuk samo neki slabić koji je ugledao usred livade žensku i odlučio iskoristiti priliku koja mu se pružala kao životinja napadajući je,molila sam se u sebi da nitko ne naiđe,nekako sam se bojala za ostale,kao da ga niti dvojica ne bi porazila..

Došao je skroz ispred mene nadvijajući se svojom visinom tako da može biti u rangu samnom,uzdahnula sam slabašno ne gledajući ga,osjetila sam požudni pogled na sebi,šta će sada biti? Je li ovo moj kraj? Barem mene kakva sam do sad bila..

-Bit ćeš mi sjajan primjerak za pokazivanje i opuštanje – nasmijao se prodorno,zaboljelo me nešto u tjelu kad je to rekao -Neću ti biti ništa..rađe ću umrjeti- stisnula sam ljutito oći i pogledala ga –Šta si rekla?- prostrjelio me pogledom –Da ću rađe umrjeti nego biti tebi išta- odjednom sam osjetila tupu bol u glavi,udario me je šapom najjaće šta je mogao rane raskrvarivši mi tako dlaku,još jedna rana na meni koja lagano fizički zarasta ali ne i psihički –Onda umri- ..Ustajem se lagano i dobijem udarac još jedan koji me opet pribije uz tlo,vrti mi se jako i pokušavam stabilizirat nekako disanje,ali mi ne polazi za rukom..ustajem ponovo jedva se oslanjajući na noge,oni bolovi u mišićima od jutros mi se polako vračaju..trpim..

Sakupim ono malo snage što je ostalo u meni,raširim kanđe i udarim ga posred lica urezujući mu svoje kanđe i ostavljajući mu bolan ožiljak,osječam da bijes kipi u njemu,baca me na pod,raširi kanđe i stane šapom na mene lagano probijajući mi kožu svojim kanđama,dok se drugom lagano igra kanđama šarajući po mom vratu i tražeći mjesto di će završit moj život,nisam nikome ništa loše napravila..nikog nisam ubila sve sam radila iz pažnje i ljubavi brinući se za druge članove i ovako završim u kanđama drugog umjesto u njegovom zagrljaju..

Osjećam lagano peckanje po vratu..našao ga je..našao je mjesto koje če okončat moj život..samo je bjes izlazio iz njega,zatvorila sam oći bolje ako već umirem da umirem sa mislima na njega..

Odjednom osječam laganu nesvjesticu,teret se naglo miće sa mene i ona sva bol nestaje,ne znam šta se na kraju dogodilo,dali sam sad mrtva i u raju ili živa sa njime još u paklu..

Pokušavam otvorit oći ali mi nejde nikako mora da sam u raju..

Odjednom osjetim nešto kao potres..nekakvo gurkanje,živa sam još..ćujem nećiji glas,ali ne mogu razaznat ćiji je,pokušavam otvorit oći,ali nikako mi nejde,samo crnina ispred mene i neki zvukovi,osjetim jaće guranje i nećije vikanje –Znam da si živa..ajde probudi se..- glas zvući nekako nježno,a opet jako glasno,definitivno nije muški,a onda ga prepoznajem kada opet ponovi rečenicu,Elsa.. njen glas..nikad nisam mislila da će mi biti tako drago ćuti njen glas,pokušala sam otvorit oći ali svjetlost mi ne dopušta,usredotoćim se na misli iz koje su dolazili oni svi glasovi –E..Elsa-jedva slabo kažem,osjetim njenu toplinu do sebe –Oh dobro je živa si..znaš kako si nas prepala,msm samo mene,jer ostali nisu tu..- uzdahne dok to govori,napokon otvaram oći lagano trepćući,ona je zaklonila sunce koje je smetalo,vid mi se muti i opet par puta zatrepćem pokušavajući se ustati –Nemoj..iako su ti rane zarasle,moguće je da ostaneš bez svjesti opet..- lagano progutam knedlu koju imam u grlu,osjećajući ogrovnu bol gutajući je,rana nije još sasvim zarasla –Moram se ustat..gdje je Očnjak?Zašto nije ovdje? – uzdahnem i lagano se podižem na šape dok uočim njen zabrinut pogled na sebi,pomaže mi ustati se –Am ne znam di je..nema ih,samo nas je troje ostalo ovdje,čopor nas je susjedni napao i onda su se svi počeli borit,vidjela sam da te nema i odlučila te potražit i našla sam te ovdje kako ležiš krvavog krzna..- pogledala je prema zemlji –Jesu još tamo? Moramo im pomoć..-govorim tiše nego inaće –Ne smijemo se tamo vratit ,preslaba si ubili bi te..- pogledala sam ju –Tko se izvukao još?- osjećam bol u prsima,ne volim ovaj osječaj.. –Mike,ja i jedna cura novakinja- gleda iza sebe,ona cura se skrivala iza nje,a Mike je hodao ispred nas drzeći stražu,odjednom je dotrčao do nas –Moramo ići ,ajde..moramo te sakriti negdje- gurkao me je njuškom,pogledala sam Elsu,ona je klimnula,krenuli smo prema nekim stjenama blizu kraja šume..

Ovo me plaši,treba mi on,trebam vidjet da je živ i neozljeđen,zašto nas drugi vukovi napadaju..to zasigurno ima veze sa legendom,mora imat..

Ušli smo u neku malu špilju u stjeni,gotovo je neprimjetna,smjestili smo se i legli,pogledala sam oko sebe,iako je vani bio dan i sunce u špilji je bio mrkli mrak,samo su naše oći svjetlile u mraku..