HLADNOKRVNI #uređuje se

1. BIJEG •uređeno

Majčina sestra Joseline vozi me na
aerodrom u sportskom malom terencu. U Portlandu je ugodnih dvadeset i tri stupnja, sa pokojim bijelim oblakom na nebu. Na sebi nosim omiljene traperice, malo preveliku majicu, tenisice i smeđu kožnu torbu prebačenu preko ramena. Oko struka svezala sam košulju koju mi je ljetos Joseline kupila  kao poklon. U avion nosim samo najvažnije osobne stvari, a u prtljažnik jedan prevelik kovčeg za koji sam sigurna da bi u njega stao i leš.

Na sasvim drugom kraju zemlje, nalazi se omanje mjestašce u Westchesteru a ono spada u državu New York. Nakon deset godina života u Portlandu krećem u meni beznačajni gradić. Iz tog mjesta Joseline me uzela kao skrbnik nakon smrti mojih roditelja, a jedini kontakt kojeg sam održala je sa svojom prijateljicom Paige. Sa svojih osamnaest godina odlazim iz Portlanda čvrsto stišćući vilicu. Selidba mi ne smeta, ali smeta Joseline. Joseline se uvijek držala čudnih obiteljskih kodeksa.

"Elizabeth" , reče Joseline držeći me za ramena dok se pozdravljamo prije leta.
"Ti nisi dužna držati se kodeksa. Jesi li sigurna?"

Joseline me gleda sa dozom zabrinutosti a bore joj se sakupljaju oko očiju i čela. Prebirem po glavi i rasporedu, te gubim na koji trenutak fokus na Jo.

"Elizabeth" , kaže Joseline valjda tisućiti put.

"Aha. Sigurna sam" , izustim iako mi je grlo previše suho.

"U redu onda" , kaže ponovo dok me privlači k sebi i nabraja za koje sve usluge stoji na raspolaganju.

Koji trenutak kasnije  nalazim se na sjedalu do prozora ekonomske klase svog aviona. Jasno, još uvijek mogu istrčati i reći kako je ovo sve glupo i besmisleno ali kakav bih utisak o tome stekla Joseline koja je puno desetljeće odgajala djevojku koja je na posljetku samo razmaženo, prebirljivo derište?

"Želim otići" , ponovim jedva čujno čekajući da se uzdignemo daleko odavde. Čvrsto stišćem svoju kožnu smeđu torbu dok uzljećemo nad prekrasnim Oregonom.
Od Portlanda do New Yorka leti se pet sati, potom planiram uzeti taxi do željezničke postaje te uskočiti na vlak kojim se putuje otprilike sat vremena ako upadnem u gužvu. Letenje mi ne smeta ali više volim vožnju na sigurnom i stabilnom tlu.

Paige i njezina baka Claire prilično su bile susretljive u dogovoru sa Joseline oko cijele stvari. Kod Woodovih odsjedam punih mjesec dana dok se stričevi ne vrate kući. Paige me već prijavila u srednju školu i obećala da će mi pripremiti maleno iznenađenje dobrodošlice.

Vožnja i put su me iscrpili i jedva bivam budna dok vlak grabi tračnice. Kada sam sletjela u New York, bila je teška sparina, ovdje na periferiji mnogo je svježije. Kada vlak nestane, u daljini ugledam dvije osobe. Paige stoji u svom boho stilu dok joj zlatni uvojci poput sunca padaju sa ramena. Osjećam navalu lagane euforije i jake nervoze.
Paige požuri korakom i snažno me zagrli. Osjetim miris metvice, limuna i meda, a potom se odlijepim iz njenog zagrljaja.

"Bože, izgledaš sasvim drugačije uživo."

"Je li to dobra ili loša stvar?" Upitam je dok se hodom približavamo Claire. Paige samo slegne s ramenima.
Kovčeg vučem prema automobilu koji je svega nekoliko metara udaljen od nas.

Claire me mudro i veselo promatra stisnutih očiju oko kojih se radi mnogo bora.
"Gospođo Wood" , bilo je sve što sam uspijela izgovoriti kada me ščepala u malo prečvrsti zagrljaj.

"Oh, Elizabeth. Pogledaj se. Kakva krasna dama" , kaže gospođa Wood.

"Hvala vam gospođo Wood" , odgovorim a ona me mrko pogleda.

"Zasigurno si gladna?" Izjavi Claire pa otvori vrata automobila i sjeda za volan.

"Ne baš, ali mogla bih jest", a potom se smjestim na stražnje sjedalo dok se Paige bori s mojih kovčegom.
Vožnja je spora pa gledam u silne krošnje što su nanizane ulicom. Osjetim kako me obje pogledavaju a Paige kaže:
"dobrodošla kući."

Kada honda uklizi ispred garaže kuće Woodovih, uhvati me neka nostalgija i slobodno se prisjećam sebe i Paige kako smo jurile ovim dvorištem. Otvaram vrata honde a svježina zraka uvlači se u svaku poru moje ljudske kože. Imam ograničenu ljubav prema iznenađenjima, stvar je bila u tome da Joseline i ja sve što smo slavile bilo je privatno i skromno.

Paige je gurala kovčeg desnom rukom a lijevom me uhvatila za desnu podlakticu.
Otključava vrata pa brzo ostavlja stvari odmah do stubišta.
Na Paigeinom licu vidljiva je nervoza i odmah shvatim kako je nešto učinila bez mog znanja. Njezine usnice su se toliko stisle da mi je svaki njezin mišić na licu pričao svoju priču. Slijedim je prema dnevnoj sobi otvorenog koncepta sa blagovaonom.

"Mislim da bi bilo najbolje da upalimo svjetlo" , kaže Paige dok sekundu kasnije iza trosjeda iskače troje ljudi jednoglasno vičući "iznenađenje!"
Blagi šok me prođe tijelom a zatim uspijem izgovoriti "Matt?"

"Drago mi je što te vidim Lizzi" , reče i preskače dvosjed te doletava sa osmjehom kada me automatski zagrli i podigne nekoliko centimetara sa tla. Ispuštam ga iz zagrljaja te popravljam majicu krećući se prema ostalim dvijema osobama. Moje lice promišlja dok mi se smeđo-zelene oči sakupljaju u tanku liniju baš kao i usne koje govore da razmišljam  ali ne predugo.

"Zack i Nikki", kažem prislanjajući prste bliže usnama. Nikki veselo zaciči i skakuće na mjestu, a potom me teatralno zagrli.

"Pa, šećer za kraj", šapne mi Nikki pomalo zločesto dok je Zach čekao svoj red.
Zach je prilično visok i doima se kao da sam zaboravila rasti tokom djetinjstva. Bicepsi i tricepsi zaglađuju njegovu savršeno mongolsku boju kože a tamna kosa fino mu je začešljana u njegovu stilu. Zach raširi ruke pa ponovo osjetim kako mi noge ne dotiču dno omakne mi se smiješak i uspijem namirisati finu notu mirisa cedrovine i mošusa.

Kada me pusti, uspijem izdahnuti pa mi na trenutak bude neugodno.
"U redu ljudi, mislim da je vrijeme za tortu" , ispusti sretno Matt dok nas Paige postavi za drveni stol u blagavaoni.

Svakako, morala sam sjesti na čelo stola bez pogovora. Odlučila sam u stanci ostaviti Jo glasovnu poruku kako ne bi napravila većih problema koje mogu izbjeći.
Nešto kasnije ispratila sam goste i zahvalila se na divnoj večeri iznenađenja. Paige i ja odlučile smo svaka za jedan kraj odvući toliko teški kovčeg da sam pomislila kako se Joseline uvukla u njega.

"Pa, ovo bi bila tvoja soba", kaže Paige i upali svjetlo u malenoj ali predivnoj sobi kvadratastog oblika.
" Sviđa li ti se uopće?" Upita me Paige ali izgleda kao da jedva čeka da ovo sve završi. Veoma je dobra glumica, no za mene je to samo još komadić teatralne Paige.

"Znaš, nisi trebala. Sve ovo", kažem osjećajući neku težinu.

"Znam...ali, ti si moj kompa" , kaže nekako nespretno Paige i blago me trkne.

Kompa, mislila sam da može ipak nešto bolje izvesti.

"Ugodna je, jako. Hvala ti" , ispustim dok prstima prelazim od zidova do drva pa sve do meke posteljine koja je uredno stegnuta i namješteno ukrašena sa mnogim jastucima.

" Ostavit ću te da se smjestiš. Vidimo se ujutro" , kaže Paige koja zalupi vratima i nestane.

"Noć", viknem kroz zatvorena vrata, a Paige uzvrati isto kroz par zidova niže.

Otvaram prozor a vjetar odjednom nahrupi u prostoriju zaigra se mojom smeđom kosom dok mu se približavam. Načas mi se učinilo kako netko stoji u sjeni.
Spuštam prozor na svega nekoliko centimetara od prozorske daske a zatim se umorno uvinem u pamučnu, laganu majicu koja mi biva malo iznad koljena. Noge mi klize niz finu tkaninu posteljine u kojoj mi ne treba mnogo da se prepustim snu.
Oči mi se lagano sklapaju a rukom dodirujem zlatni lančić koji već više od desetljeća nosim oko vrata. Nekad davno Paige i ja smo bile veoma bliske prijateljice, ali to vrijeme odavno je odlelujalo.

Krošnja i njezini listovi zaplešu titravim plesom na večernjem povjetarcu koji me uspavljuje poput zagonetne uspavanke.
Onda usnem u san bez snova ovijenog u plašt mekog crnila.