HLADNOKRVNI #uređuje se

27. uređeno

Pizza je izgledala i više nego ukusno, no u mom se želucu kuhala nervoza.
Nathaniel jede poput zvijeri koja se probudila iz stogodišnjeg sna.

"Što je s tobom? Jedi", kaže punim ustima.

"Možemo li prvo razgovarati?"

"Ne!"

"Zašto?"

"Razgovor nije prioritetan. Trebaš jesti", kaže a potom mi nareže komad pizze i nabode ga na vilicu i stavi u ruku kao malom djetetu. Potrudim se sažvakati i progutati zalogaj.

"Možemo li..." Započne kada me prekine mašući rukama po zraku.

"Samo prestani, na trenutak i uživaj, ha? Tražim li previše?"

Osjećam nemir i ljutnju a onda ispalo poput metka.

"Ukrala sam dnevnik iz potkrovlja, tvoj dnevnik, a sada je netko taj isti dnevnik ukrao meni."

"Kleptomanka, ne izgledaš baš kao..."

"Možeš li se uozbiljiti? I daj, prestani, više jesti!" Ljutito i zgađeno kažem naborana čela. Nathaniel mi uputi onaj pogled.

"Oh" , je sve što uspijem ispustiti. Posramljeno spustim pogled dolje znajući kako je on to već i sam znao.

"Možeš li pojesti ta dva komada pizze?" Zamoli me gledajući iznad mog potiljka.

"Zašto se ne ljutiš?"

"Zašto, zašto, zašto? Kako, kako, kako? Bla, bla,bla,bla. Nije ga nitko ukrao, vratio sam ga ujaku. Zadovoljna? A sada jedi", zapovjedi mi Nathaniel kada se osjetim kao šestogodišnjakinja pa bez riječi prionem na pizzu koja je još uvijek ukusna i topla.

Osjetila sam kako mi se vrućina i crvenilo podiže u glavu i obraze.

"Oprosti", kažem brzo punih ustiju.

"Tvoja tajna umire samnom. Zabadalo", odgovori s kratkim osmijehom koji se trune u kutu njegovih usana.

Ostatak večeri prošao je mirno.
Paigina kuća je sada puna. Ostavljam torbicu na vješalici, a potom ugledam u njih, sve tri skupa kako uživaju u nekoj humorističnoj seriji. Klimnem glavom, ostavim torbicu da visi i zatvorim ulazna vrata za sobom.

Večeras je vani bilo ugodno a koraci me odvode sve bliže Zachovoj kući.

Zach je iz svog prtljažnika vadio ženski bicikl a zatim me uočio, mahnuo i dotrčao u mom smjeru radeći pristojnu distancu između mene i njega.

"Hej", kaže Zach zaustavljajući se predamnom.

"Hej", odgovorim kada me njegov miris zaprsne u lice.

"Provaljuješ i danas ili imaš slobodan dan?"

"Mislim da ću se povući na neko vrijeme", kažem i izmijenimo poglede pa se nasmijemo.

"Je li sve u redu? Činiš se malo..."Zach ne dovrši.

" Ne znam. Glava mi je puna svega, osjećam kao da će mi veliki balon u glavi puknuti."

"Mmmm, želiš razgovarati o tome?"

"I ne baš. Možemo li samo hodati?" Upitam Zacha koji samo klimne glavom i nastavi me zabrinuto pogledavati.

"Jesi li uzbuđena oko škole? Novak si, siguran sam da će ti biti zabavno."

"Škola, hh. Skoro sam zaboravila na nju. Nadam se da ću ostati nezamijećena."

"Ti? Nezamijećena? " Zach se počinje simpatično smijati, ali meni to ne prija. Dok ga promatram podignem obrvu i stanem u mjestu.

"Što bi to trebalo značiti?"

"Možda ne želiš biti primjetna ali jesi, to si ti, teško je ne zamijetiti, tebe, u gomili. Znaš, ti si kao, sunce."

Gledam u Zacha znajući točno na što misli, pa pročistim grlo i kažem.
" Hvala, ali ne volim komplimente."

"Navikni se, za ono što sam rekao, ne mislim se ispričavati." A potom se oboje nasmijemo.
Zach me dopratio vrlo blizu kuće Woodovih.

"Mogu li te nešto pitati?"

"Svakako, pucaj!"

"Ima li Nathaniel braće?"

"Ima. Dvoje. Sestru i brata, ali Ona ne živi sa njima. Odvojila se još... Zašto pitaš?" Upita me Zach kada ugleda moj zapanjeni izraz lica. Gotovo sam zaboravila disati. U glavi mi je tutnjalo.
Ima brata. Nathaniel ima brata.

"U redu, što se događa, Lizz?"

"Je li on..." Započne ali ne dovršim.

"U gradu je, ako si na to mislila. Zašto? Lizz, molim te govori, što se događa?" Napeto će Zach , osjećam da je bijesan ali i da mi je mnogo bliže nego maločas. Prekidam ga.

"Hh, nisam znala. Mislim, da sam ga vidjela, to je sve. Samo...pokušavam samo spojiti stvari. Hvala ti na druženju i hvala ti što si me dopratio", kažem a potom ga zagrlim.
Isprva je bio mlitav a potom prihvati zagrljaj i dovoljno me čvrsto stisne kao da će me kidnapirati.

"Nadam se da ćeš uskoro prokužiti stvari. Barem neću trebati paziti što ću ti reći", kaže Zach u moju glavu dok me čvrsto stišće.

"Kako to misliš?" Upitam lagano popuštajući zagrljaj pa se lagano odmaknem od njega kako bih ga pogledala.

"Laku noć, Elizabeth, slatki snovi."

"Noć", kažem zabrinuto a potom gledam u Zacha koji stane brzo hodati, gotovo izgleda kao da trči, lebdi iznad pločnika a potom jako brzo nestaje s vidika.

Bila sam vrlo umorna i san me brzo svladao.
U vrtlogu snova izvijali su se kratki filmovi mog života.
Iznova i iznova sanjala sam isti san. On i ja. Ulica. On i ja. Livada. On i ja i vrana i Nathaniel i drugi glasovi. On, njegov miris, glas, poljubac i ja.
Budim se uz nagli trzaj na boku. Isprepadano trepćem te pokušavam ujednačiti disanje.
Nekoliko refleksa i živaca ponovo trzaju moje tijelo. Da nazovem Silasa? Što da mu kažem? Ili možda da pokušam s Nathanielom? Imam li se čega bojati? Ako je on doista, lecnula sam se, taj, znači li to da su, vampiri? Ako Zach mora paziti što mi govori ima li i on neke super moći? Nadljudske?
Pokušam se smiriti i sjednem u krevetu kada Paige brzim pokretom uđe u sobu.
Zaciči i gotovo mi probije bubnjiće.

"Što je s tobom pobogu?"

"Ne budi čangrizava. Vidi što sam dobila" , a potom mahne rukom u zraku gdje se talasa divan privjesak mjesečevog kamena i nekakve rune.

"Lijepa je", procijedim još pokušavajući doći k sebi, a ona me vedro pogleda.

"Lizz, stigli su ti ujaci" euforično kaže Paige. " Hvala ti što si me pitala od koga sam dobila narukvicu."

"Treba mi malo vremena."

"Strpljivi su. Pričekati ću te. Ovdje", a onda me pogleda i prekriži ruke.

"Šetala sam, u redu? Sa Zachom."

"Aha", kaže stisnutih očiju.

"Znaš što, ne moram ti polagati svoje račune. Zabadalo..." Kažem i zatvorim vratima kupaonice.

"Hej, čula sam to! Nisam zabadalo", dovikne Paige a meni se izvije u kutu usana onaj zločesti smiješak dok Paige promatra svoj novi komad nakita.