HLADNOKRVNI #uređuje se

43. •uređeno

  Toliko toga je nepoznanica.
Ne funkcionira li to tako? Da jednostavno kliznete u nešto?

Svijet je neobuzdano živ.
On je dio nas a mi smo dio njega, baš poput malene čestice prašine ili zrake sunca, jutarnje kapljice rose ili šuma mora.

Jutro je bilo bolje od jučer. Nisam baš posve spavala pa je opcija odlaska u školu ponovo pomaknuta.
Joseline je otišla, a teško je pogađati gdje i kada. U jednu ruku dopalo mi se što je nema, no u drugu, jednostavno ne volim neriješene račune. Dok sam tako duboko razmišljala posve zamišljeno, osjetim jaki miris kajgane, slanine i tople mliječne pogačice čiji se dim puši ravno u moju bradu.

"Bio bih oduševljen kada bi pojela svoj doručak", reče Elisa kroz novine.

"Znaš li da postoje i e-novine? Možeš ih čitati preko mobitela", kažem zaključno kroz polupuna usta dok se Silas ugodno smijulji.

"Pardon, nisam te uspio razumijeti kroz puna usta", kaže Elias pročišćavajući svoje grlo.

"Staromodan je", zaključi Silas a Elias naglo preklopi novine i baci ih na stol.

"Staromodan? Koješta! " Kaže srdito Elias uzimajući pogačicu pa ustane od stola.

Silas i ja izmijenimo poglede pa se ugodno nasmijemo.
Elias se ponovo vrati pa usput nadoda.
"I samo da se zna, volim miris papira."
Što me ponovo natjera da se nasmijem.
"To je duh, moj brate" snažno će Silas ohrabrujući Eliasa.

Vraćam se jajima i pogačici.
Uljevam sok od ribizla. Nekoliko kapljica me špricne po nadlaktici desne ruke. Silas žvače posljednji zalogaj doručka, pa me upita dok ulijeva  kavu u sivu šalicu boje slonovače.
"Kako si spavala?"

"Ne baš najbolje", odgovorim spuštajući vrč na sredinu stola.

"Mmm" kratko će na to.
"Znaš, ako misliš da je pravi čas za razgovor..." Zaključno će Silas.

"Kako to uspijevaš vidjeti? Nisam baš toliko prozirna."

"Skoro pa spremna."

"Skoro", kažem i dignem se od stola.

Osjećam se pribranom.
Ljeto je bilo na izmaku a to se moglo osjetiti u svakome jutru i večeri. Odmaknula sam zavjesu kada me sunce na trenutak obasja. Vjetar je zatitrao i zaljuljao zastor koji mi dotiče golu kožu ruke. Odašilje miris koji mi udara i šamara nozdrve, uvlači se u svaki dio moga bića. Osjetim nevidljivi dodir na zapešću.
Gotovo kao omamljena naslanjam glavu o drugi zastor. Nisam željela otvoriti oči. Sunce mi grije obraze i kapke. Osjetim ubrzanje pulsa i snažnu energiju koja prostruji mojim tijelom. Osjećam kako sve odzvanja u meni.
Trepčem i vraćam se u sadašnjost. Okrenem se i ugledam sobu. Namrštim se.

Cvijeće u vazi valjalo je podrezati, pregledati te promijeniti mu vodu. Odjeće je bilo posvuda baš kao i bilježnica, knjiga... Zastanem.
Osjetim nagli ledenjak koji se zabija u mene. Vrat mi je gol kao i zglob ruke. Moja ogrlica. Pokušavam pronaći hlače od jučer, sranje. Podižem svaki komad posteljine. Gledam ispod jastuka, kreveta a potom se sjetim kako sam hlače ostavila na košari za veš.
Umalo se sudaram sa Eliasom. Ulazim u kupaonicu, zatvaramo vrata i luđački stanem kopati po košari za veš. Pronalazim hlače, gurnem prste u džep i osjetim hladne komadiće zlata na koži. Izdahnem život iz sebe.

Kada je ugledam onako u svome dlanu gotovo osjetim veliku krivnju koja mi je daleka i nepoznata a opet tako bliska. Elias pokuca o vrata kupaonice. Stisnem i zatvorim šaku.
"Da?"  Upitam s oprezom.

"Da li je sve u redu?"

Brzo prislanjam ogrlicu na vrat, zakopčavam kopču i gurnem je unutar tamnosive majice.
Otvorim vrata i izvedem najbolji izraz na licu koji potvrđuje da je sve u najboljem redu. Elias lagano ustukne i napravi korak u stranu kako bi me propustio.
Ugledam nešto na njegovu licu, nešto jedva primjetno ljudskom oku. Srce mi počinje jače lupati sve dok ne uđem u sobu i ne zatvorim vrata za sobom.
Osjetim još neko vrijeme Eliasove oči na svojim leđima.