1453.
Isprekidani ratni sukobi stogodišnjeg rata privode se kraju.
Istjerani smo sa francuskog tla. Mrtvi i poraženi.
I dok se cijedi krv našega naroda neki od nas zauvijek odišu taj očaj i bijedu. Živi i ne poraženi, rane koje prebrzo zacjeljulju kao što suhe grane pucaju na vručemu ognju, nestaju u plamenu sivoga pepela. Kada će stići naš kraj? Zar ćemo zauvijek živjeti u ovoj gorčini? Dok nas ljudska rasa ne otkrije. Dok ne isklešu oružja i britke oštrice. Ne biramo mi ovakve živote ali naše prokletstvo postoji.
Naša kletva je istinita kao što je tama i krv, pepeo i smrt. Vječni život a sve što dotičemo pretvaramo u ništavilo.
Živimo u svijetu koji se rađa i umire. Izmiču nam ljudi iz ruku, dragi nam prijatelji, ljubavi.
I tako je Ibbet ležala u mome naručju dok joj oštrica probada njezino ljudsko srce.
Kosa joj je tamna poput baruta i miriše na šumu. Oči joj bješe uplašene i žalosne, s vremenom postaju snene pa im se otmu koje kapi suza što se spuštaše niz njene vrele i ružičaste obraze. Još bješe topla. Put joj gubi boju a tijelo biva kruto. Moje Ibbet već odavno nema. Odlazi zauvijek, odlazi kao danas koje više nikada više neće doći. Vilica mi je suviše labava i prokleta. Miris krvi mi prodire sve do kostiju a natopljene ruke žele biti čudovište. Snažna me ruka dotiče poput spasa nježne svjetlosti.
Moj vječni spasitelj. Bez tebe drago prijatelju, ne bih sačuvao ono malo ljudskosti što ostade u meni.
Zauvijek i vječno zahvalan. Elias, biću koje živi u čudovišnoj agoniji. Biću zbog kojeg sve ovo bude nekako jasnije. Dragi prijatelju, neka nam je vječnost prokleta skupa sve dok me tvoja ruka pronalazi u tami.
Neka nam stoljeća budu godine a tugu ćemo isprati u dobroj, prijateljskoj čaši staroga viskija.
Tinta je malo izbijedljela a rukopis je veličanstven. Pažljivo ispisano svako slovo.
Privlači me ime Ibbet i Elias .
Prelazim prstima preko požutjele stranice kada prozor naglo padne na prozorsku dasku.
"Prokletstvo" , ispustim pa spustim ramena i zabacim glavu na rub kreveta kad mi se tijelo ponovo opusti.
Lijevom rukom držim prst dok desnom grabim stranice ostatka dnevnika. Ispisan je sve do kraja a posljednja godina koja stoji je 1614. Slovačka. Pronalazim džepić na unutarnjoj korici samoga dnevnika te vadim tanke već negdje rupičaste komadiće papira koje izgledaju kao pismo.
Nešto ponovo lupi, no sada u prozorski staklo.
Sumrak je i još je dovoljno svjetla da primjetim osobu na ulici.
Otvaram prozor dok mi se zlatni lančić klati oko vrata. Uzdahnula sam i shvatila kako vani nema nikoga osim dvije mačke koje se zaluđeno igraju lopticom.
No kada poželim uvući glavu i torzo unutra, primjetim ogromnu sivo-crnu vranu kako me promatra sa obližnje grane.
Pogledam je sumnjivo pa kažem: " znaš, nabijanje o prozor je jako nepristojno, ako se upristojiš možda i dobiješ večeru."
Vraćam se dnevniku a prozor ostavljam otvoren.
Pogledam na sat što stoji na noćnom ormariću pa začujem lagano kuckanje o vrata. Automatski guram dnevnik u jastučnicu jastuka i uzimam jednu od tri knjige koje sam ostavila veni kako bih zataškala ono što sam ukrala.
Joseline nije voljela da čitam knjige i često je govorila kako nas to truje i tjera u razmišljanje kojemu nema kraja a onda nam je glava puna gluposti pa se teže koncentriramo na ono bitno.
"Hej Lizzi, jesi li za večeru?" , kaže Paige vrlo nježno u svojoj pidžami i dugačkom, prozračnom ogrtaču.
"Svakako" , i zatvaram stranice knjige Jamesa Dashnera.
"Uh, znanstvena fantastika, ha?" , nadoda Paige dok prstom upire u knjigu.
"Odlična je. Mogla bi pokušati" , kažem i ustajem sa tepiha na kojemu sam sjedila.
"Sumnjam, nisam taj tip", odgovori Paige.
Gasim svjetla i ostavljam samo noćnu lampu a zatim se Paige i ja požurimo u prizemlje.
Smjestivši se za drveni stol gledam kako Paige vadi mirisne pogače iz pećnice. Potom vadi mlijeko, sok a potom se vrckavo okrene i upita.
"Možda čaj? Za lakši san?"
"Mm svakako, zašto ne."
Paige se dade u miješanje suhih biljaka što vise onkraj prozora, a potom ih usitnjava u mužaru, strpa u okrugli dozer i ubaci ga u šalice.
"Impresionirana sam, biljni čaj i dobro miriše..."
"I odlično djeluje", zaključno će Paige.
"Planiraš li me otrovati?"
"Dobra ideja, ali ne."
Obje se nasmijemo kada voda zakipi i ispusti svoj glasan zvuk iz čajnika.
"Mogu li kako pomoći?"
"Izvadi namaze sa malene tacne iz frižidera, najbolje idu uz ove pogače."
"Da šefice", kažem i spretno se prihvatim zadanog posla.
Paige se smiješka i nervozno vrpolji dok odlaže čajnik na drveni podložak.
"Pa, dobar tek", reče Paige a ja kimnem.
"Hvala, također", a potom je zapratim u radnji no umjesto pekmeza biram običan maslac.
"O, imaš li nešto protiv da upalim radio? "
"Ne, svakako, ne treba ti moje dopuštenje što ćeš raditi u svojoj kući."
"Pa, da. Imaš pravo", vrckavo se okrene u ogrtaču koji zapleše oko nje i upali na stanicu s večernjim programom glazbe.
Malo kasnije priključi nam se i Claire koja nosi sličnu odjeću poput Paige ali njezina je mnogo tamnija a oči su joj kao u krijesnice , sitne i sjajne.
Na očima ima maskaru koja ističe njezino lice. Gospođa Wood se odlično drži za svoje godine.
Opušteno se nasmješim i pokupim čaše koje odmah perem u sudoperu. Sve tri u jednom trenutku ušutimo dok glazba s radija proizvodi jedini zvuk u prostoriji.
Privodimo večer kraju. Claire uživa u čaju, Paige pomalo sumnjivo čisti tepsiju, a ja ispirem čaše od sapunice. Kada čaše odložim sa strane, zaželim objema laku noć te se uvlačim u svoja četiri zida.
Na prozorskoj dasci strpljivo čeka pernato ljupko biće. Približavam se bliže pa šaputavo kažem: " znači, predomislila si se. To je dobro, ali morati ćeš još malo pričekati."
Ona kao da shvati svaku moju riječ pa se namjesti na prozorsku dasku sa koje me promatra. Vraćam se dnevniku a kada se kuća utiša odšećem na prstima u kuhinju i uzimam šaku žitarica pa se zaputim natrag u sobu.
Ona je sada bila na uzglavlju moga kreveta i nervozno šeće po željeznom okviru. Pružam joj šaku a ona me promotri kao da traži nešto u meni. Približi se za par koraka i pažljivo uzima hranu iz moje šake. Kada ostane za svega nekoliko mrvica prostirem ih na jastuk te odlazim po vodu u kupaonic, onu odmah pored Paigine sobe. Usput pronalazim plosnati podložak koji punim vodom i nosim tiho i pažljivo u sobu.
Ona još uvijek čeka.
Oprezno spuštam podložak s vodom a zatim se udaljim od noćnog ormarića kada ona žedno i pohlepno stane piti vodu. Ispušta nekakav grleni zvuk i odleprša u crnu noć.
Legnem u krevet i izvlačim dnevnik iz jastučnice na kojemu ležim. Uskoro mi se kapci počinju sklapati.
Onda usnem u san bez snova ovijenog u plašt mekog crnila.
YOU ARE READING
HLADNOKRVNI #uređuje se
Fantasy"Kada kročiš ovom zemljom, ti i tvoja djeca će te se držati Tame, pit će te samo krv, jesti samo pepeo, bit će te onakvi, kakvi ste bili pri smrti, Nikad umrijeti, zauvijek živjeti. Zauvijek hodati samo Tamom i sve što dotaknete, pretvorit će se u...
