HLADNOKRVNI #uređuje se

65. • uređeno

Toga dana kasno poslijepodne provodim sama.
Kuća je velika i prazna pa se na trenutak osjećam anksiozno.
U nekim predmetima sam lagano naprednija od drugih u razredu no matematika i povijest su totalno koma.
Profesor Skretcher često mi ne dopušta da izrazim svoje mišljenje a najveći kaos nastaje kada ga želim ispraviti. U posljednje vrijeme čitam mnogo povijesnih sadržaja koja uključuje, mitologiju, nadnaravna bića i Bibliju. Matt mi pomaže oko materijala a i internet je ovih dana prepun pouzdanih stranica.

U udžbeniku iz povijesti stoji par netočnih činjenica te nekoliko krivih godina. Matematika je predmet koji me pretvara u kromanjonca, osjećam se manje vrijednom dok me panika izjeda. Tom se predmetu oduvijek najmanje posvečujem i čisto sam zadovoljna solidnom trojkom. Braći Walters ide sjajno, pomalo im zavidim ali im to ne dajem do znanja. Nathaniel se ne ističe toliko kao Chris koji zapravo briljira u gotovo svemu.

Pronalazim broj lokalnog restorana i naručujem pizzu, ali poslije požalim što se nisam odlučila za lazanje. Dok čekam dopisujem se sa Adalind.

Adalind: "Iii?"

Ja: "Apsolutno ništa."

Adalind: "Nahrani mi dušu. Barem malo."

Ja: " Žao mi je ali ako želiš navrati na pizzu? P.s. trebala sam ipak uzeti lazanje."

Adalind: " Možda kasnije ali me ne drži za riječ."

Ja: " Dogovoreno. Usput, nemoj zaboraviti na sastavak!"

Adalind: " Sranje! Hvala na potsjetniku, napisati ću ga večeras."
Adalind: "Javim se kasnije."

Ja: "Nema problema. Čujemo se."

Adalind: smajlićkojinamiguje

Ostavljam mobitel po strani i odlučim pronjuškati po Eliasovu uredu. Ništa neuobičajeno ali bih se mogla kladiti da postoji tajni utor, ladica ili nešto slično. Možda kakvo oružje, knjiga mrtvih, knjiga čarolija... Zaboga, koliko mogu biti glupa, osjetiti će moj miris i pojavu. Sranje, sranje, sranje. Izlazim iz ureda, hranim mobitel, tražim Zacka i pritisnem slušalicu.
Zvoni dvaput, triput, četvrti put a potom začujem njegov glas.

"Zdravo ljepotice."

"Zack, oprosti. Zbilja ne znam što mi se događa u posljednje vrijeme..."

"Pričaj mi... Hej, što ima? Kako si?"

"Zack, čula sam od Paige..."

"Ta mala, lajava..." Započne ali ne dovrši.

"Što ne valja?"

"Liz, dobro sam ne brini. Jesi li ti dobro?"

"Zbilja se brinem iako možda tako ne izgleda. Ja sam uvijek dobro, ne brini."

"Ti nije dobro. Uvijek biti dobro..."

"Što se dogodilo?"

"Ništa posve."

"Želiš li da saznam od Paige?" Zaprijeti oštro.

"Apsolutno ne! Gle, upao sam na krivi teritorij... Zaradio koju modricu i strgano rebro, ali..."

"Šališ se, reci mi da se šališ!" Zgroženo kažem glasnije u slušalicu.

"Smiri se Liz, gotovo sam kao nov."

"Dolazim sutra!"

"Ne! Ovaj, sutra mi ne odgovara."

"Nisam tražila za dopuštenje ."

"Tvrdoglava si."

"To je nešto novo?"

"Šarmantno."

"Zvučiš kao Nathaniel."

"To ne zvuči kao kompliment." A potom se začuje zvono na ulaznim vratima.

"Stigla mi je večera. Nazovem te prije spavanja."

"To bi bilo lijepo."

"Čujemo se, poslije." Zvono na vratima se ponovo oglasi.

"Stižem!" Doviknem uzimajući četrdeset dolara iz školske torbe.
Mladi zgodni Azijat u ranim dvadesetima drži kutiju i popravlja šultericu.
"Hvala, zadrži ostatak." Kažem preuzimajući svoj obrok kada izmjenimo istovremeno novac i pizzu.
"Hvala tebi. Ugodna večer."

"I tebi također", kažem osjećajući hladni kasno jesenski zrak koji obavija moje gole ruke, vrat, obraze te se zavlači pod kožu. Požurim u kuću i otvaram kartonsku kutiju iz koje se dimi a miris pizze proširi se prostorom. Uzimam limenku cole iz hladnjaka, palim glazbu i odlučim malo predahnuti, ne imati ništa na pameti.

Toplo tijesto utaži moju glad a u trbuhu popuni onu praznu rupu od gladi. Uskoro postajem sita pa ostavljam dva komada i zatvaram kutiju.
Začujem zvono na vratima pa automatski utišam glazbu.
"Stižem, stižem!" Doviknem trčeći prema ulaznim vratima kuće.
Otvaram vrata i ostajem pozitivno iznenađena.
"Hej, mislila sam da nećeš uspjeti."

"Zdravo Elizabeth, mogu li ući?" Upita Adalind.

"Da, svakako. Uđi", kažem pomalo zbunjena njezinom izjavom. Na trenutak osjetim da nešto nije u redu. U meni se pojavi sumnja, no slijedim Adalind po kući.

"Pa, gdje su ti ujaci?"

"Otišli su nešto obaviti ali trebali bi se vratiti svakoga časa." Govorim dok se krećem prema kuhinji i razmišljam kako je tu informaciju trebala znati.

"Jesi li za pizzu?"

"Ne hvala, puna sam."

"Piće?"

"Može, svakako."
Odlučim iz nekog razloga testirati ovu Adalind dok uzimam neprimjetno mobitel. Matičnim sok od jabuke i smireno donosim čašu dok ona razgledava detalje dnevnoga boravka.

"Jesi li uspjela napisati sastavak?"

"Jesam, a ti?"

"Jesam. Kakva je prognoza?"

"Hmm, moglo bi sniježiti."

"Misliš?"

"Aham", kaže Adalind dok prazni sadržaj čaše.

I baš tada osjetim posjekotinu u utrobi. Strah koji se širi poput zaraze.
Sada znam što znači biti lovina.