HLADNOKRVNI #uređuje se

42. •uređeno

    Večernji zalazak koji se razljevao u odrazu mora, promatramo sa doka na obali. Malene brodice gotovo se i ne pomoću a zvuk tihog dodira pijeska i morske pjene, lagano šušte.

Bilo je nešto u kokicama s maslacem te hladnom limenkom Coca-cole. Nebom se prostire ružičasto breskvasta boja koja se miješa sa tamnim oblacima.
Odlučim prekinuti ugodnu tišinu.

"Na što je Paige mislila kada je rekla Nathanielu da bi bilo " šteta zapaliti tu divnu kožu?" Zvuči podosta..." Kažem ali me Adalind zaustavi.

"Ozbiljno. Stvarno. Prijeteće? Svijet je drugačiji od onoga što ga poznaješ. Bilo bi lijepo kada bih se sada mogla upustiti u razgovor sa tobom, ali...

"Znam. Kodeks."

"Hvala na razumijevanju."

"Hah, ti i Nathaniel. Mora da je bilo divlje?" Ispljunem nacerekavši se dok je Adalind bila blago posramljena.

"Ali, zato mi je njegov brat jako dobar prijatelj", odgovori Adalind i pogleda me pogledom zavodničke sumnje pa pokušavam prikriti zainteresiranost. Podignem obrve gledajući ravno u nju ali ona brzo odmahne glavom.

"Ne. Ne, na taj način, no vas dvoje bili bi idealan par. Znaš, baš onakav kakvim se rijetko viđaju ljudi."

"Nemoj nikog kvačiti na mene."

"Sigurno nisi zainteresirana?"

"Ne! Tek sam stigla i već je dovoljni kaos. Ne treba mi dodatna..." Ne dovršim rečenicu.

"Teret?" Dovršava Adalind.

"Briga." Odgovorim ispravljajući je.

"Ima nešto u tome", reče Adalind i baci kokicu u mene.

"Smijem li ti reći svoju teoriju?" Upita Adalind promatrajući odraze u moru.

"Svakako. Tvoja tajna je sigurna. Nastavi, molim te."

"Znam da će sigurno zvučati van svake pameti ali nekako čvrsto vjerujem u sve te priče. Mislim o Hladnokrvnima, vješticama i što god da je sa Zackom...Argh, nema baš smisla kada išta izgovaram ovako.. "

"Zapravo, ima."

"Nadam se."

"Što misliš o snu koji se neprestano ponavlja? Imam li razloga za brigu? Zvuči ludo", kažem samoj sebi vrteći kokice u šaci.

"Ne zvuči. O čemu je san?"

"Kao neka stara uspomena. Raspoznajem neke ljude, poput svojih ujaka, ptice, trava, šuma...i onda siluete sa vrlo prigušenim glasovima..." Adalindin izraz lica u moru odaje tisuće i tisuće živaca i bora koji mi upravo daju odgovor. Ne želim prenagliti pa je puštam da izgovori kako je zasigurno vrijeme za polazak.
"Može li ovo..." Započnem ali me Adalind prekine.

"Svakako, ne spominju."

Utrpam u usta posljednje kokice što sam ih vrtila u šaci te odpijem posljednje kapi Coca-cole. Adalind i ja ugodno razmjenimo osmijehe a potom ona ustane i ispruži ruku prema meni.

"Hvala" , kažem i ustanem tako da smo stajale vrlo blizu jedna drugoj. Mogla sam osjetiti slatko slani dah.
Lagana nelagoda raste u meni a zatim naglo nestane kada se okrene i zakorači prema motociklu iz kojeg vadi kacige ispod kožnog sjedala.

  Sada je zrak bio mnogo hladniji. Dopuštam mu da probudi biće u meni. U gradu su bljeskali izlozi i lampice koje su ukrašavale manje krošnje te barove u koje ulaze poslovnjaci na večernje piće. Vlak koči i staje na željezničkoj stanici. Cesta koja vrluda ulazi u naselje gdje se počinju redati kuće i visoke krošnje.
Gusto naselje počinje se rijediti nakon sedam minuta vožnje, skrećemo i ulazimo u ulicu u kojoj se vide zvijezde na nebu koje dotiču brdo i šumu.
Na početku ulice je malena prizemnica a potom stotinjak metara ničega. Adalind smanjuje brzinu nakon približno pola kilometara pa uklizi na isto mjesto sa kojeg smo kretale. Zaklela bih se da je gotovo isto u centimetar. Raspoloženje mi se promijeni. Osjetim težinu olova. Skidam kacigu i predajem je Adalind koja u moj telefon unosi svoj kontakt. Gledam kako uzima selfie i umeće u kvadratić namijenjen za fotografiju. Ostajem tako stajati neko vrijeme. Kada osjetim prve kapi kiše što mi dotaknu golu kožu vrata i čela, lagano uputim pogled prema gore i na kratku sekundu zatvorim oči.