HLADNOKRVNI #uređuje se

22. IZNENADNI POSJET •uređeno

Smjesta me nešto uhvatilo za ruku i povuklo u tamni kut zida.
Kada su mi se oči privikle na mrak prepoznala sam lik.
Trenutak se na toliko načina otegnuo, a ipak nisam osjećala nikakvo olakšanje.
Osjećam kako mi adrenalin prolazi svakim komadićem tijela, ubrzava puls, dah i lagano podiže strah. Procijenjuje me, odmijerava a potom otpusti stisak.

"Sačuvaj Bože da napraviš nešto imalo promišljeno", rekao je Nathaniel neobično opreznog tona.
Dohvatio me prstima za bradu i privukao svoje lice mojemu.

"Što si ti umišljaš", kažem odgurnuvši ga od sebe.

"Oprosti", rekao je onako usputno. "Što te mami ovdje?" Upita me oprezno.

"Mnogo toga", odgovorim polako koračajući prostorom.

"Kao na primjer?" Inzistira, no rekla bih više da me izaziva.

Ispustim uzdah i razmišljam kako bih to rekla a da ne zvuči atipično.

"Pa, rekla bih ti ovako", započnem kada začuje škripanje.

"Tko je to?" Upita promukli glas koji mi djeluje poznato, toliko poznato da podižem glavu i odlučim krenuti prema njemu.
Nathaniel je tolikom brzinom prešao preko prostorije i pripriječio mi put.

"Mislim da je sada trenutak da odeš."

"Ili možda ne", kažem strogo, znatiželjno.

"Bolje ti je da me poslušaš..." Započne Nathaniel.

"Ili što?"

"Nema ili."

"Kladila bih se da ga ima, čula sam ga", kažem i govorim dok Nathaniel hoda unatraške.

"Što si točno čula?"
Prostrjelim ga pogledom i naglo stanem.

"Čula sam glas i skriveni ili."

"Vrijeme je da pođeš", reče Nathaniel i uhvati me za mišku kada se začuje ponova škripa.
Zastajem i naglo se okrenem.
Sve se činilo nestvarnim, možda čak i dubljim kada sam se sjetila njegova glasa. Zadrhtala sam dok se lik iz sjene probijao na slabu površinu svjetlosti tamnoga prostora.

Visok je i pomalo mršav, zapravo poprilično visok. Vrijeme i kretnje su toliki usporene da mogu vidjeti i čestice prašine koje lebde nad snopom malene sunčeve svjetlosti što se probija kroz jednu od rupa.

Oblik lica mu je strog i pravilan a tamnoplave oči zastaju mu na mome vratu.

"Ja...ovoga..." započne ali me Nathaniel prekida.

"Htio sam ti reći..." započne Nathaniel.

"Jesi li to ti?" Izgovori glas koji mi odzvanja u ušima.

"Mislim da bi sada bilo vrijeme", reče Nathaniel gotovo ukipljen u mjestu.

"Nevjerojatno", prošapće on.

"Izgledate...braća?" Kažem gotovo omamljena,a potom se nađem na trijemu kuće.

"Molim te otiđi, sada nije vrijeme. Neki drugi put", reče Nathaniel i zalupi mi vratima pred nosom.

Osjećam se pomalo iscrpljeno, kao da me noge ne drže. Moj predosjećaj je blesav, gotovo nemoguć ali toliko stvaran i istinit.
Ne sjećam se kako sam se vratila u sobu, ali bio je već pao sumrak. Odlučila sam napisati teti Joseline mail.
Nisam znala kako započeti i provela sam minute brišući svoju prvu rečenicu, a onda, onda sam odjednom samo počela pisati.

Znam da će zvučati suludo, ali nisam luda.
Kolika je mogućnost da san postane stvarnost? Što ne znam o sebi a veže me uz nešto što ni sama ne znam objasniti? Jo, što se događa samnom? Što mi nisi rekla?

Čini se da je stvarnost i svijet u kojemu živimo posve drugačiji.

Liz

A zatim stisnem tipku >>send<<

Nije prošlo mnogo vremena kada mi je telefon zazvonio. Bio je to Silas.

"Gdje si?" Zabrinuti me glas upitao a ja tek onda shvatim koliko mi zapravo nedostaje.

"U sobi, kod Woodovih", kažem a onda se brzo nadovežem prije nego mi glas počinje pucati.

"Oprosti ako sam izazvala pomutnju, ali...ja..." Začuje kako mu postaje lakše, njegov uzdah govori sve.

"Meni je žao. Jesi li dobro?" Upita me ponovo.

"Jesam li luda?" Upitam s dozom jeze u glasu. Silas se nasmije. Mogu čuti njegovu ozbiljnost u smijehu koji mi ipak malo olakšava situaciju.

"Ti si sasvim u redu."

"Valjda jesam."

"Elizabeth, ako želiš mogu ubrzati stvari i doći za tri dana..."

"Ne!" Usprotivim se. "Ovoga, mislim da je u redu. Mogu još toliko izdržati, stvarno."

"Ako ti tako kažeš. Zbilja jedva čekam da te vidim."

"Znam. I ja isto", a potom nastane ona tišina.

"Probaj odspavati Liz. Zvati ću te ponovo sutra."

"Pokušati ću, zbogom", a potom se linija prekine.