Vrti mi se. Osjećam mučninu i snažan val vrućine a potom hladnoće. Do mene se smješta dašak ekstravagancije. U ušima mi zuji a udasi su mi postali kratki i plitki. Nešto mi upućuje. Kada me uhvati za ruku vraćam se u sadašnji trenutak budeći se naglim treptanjem.
Dah mu je bio svjež i omamljujuće topao.
"Jesi li dobro?" Pitao me koncentrirajući se na moje lice.
"Gospođice Morgan, jeste li vi od onih?" Upita me gospodin Fletcher u trenutku kada su svi oko mene počeli vaditi sadržaj iz srebrne kutijice.
"Jesam, ali mogu pokušati..." Započne kada su djevojke ispred mene počele s ubodima igle u prst svoga partnera.
"Predlažem da odpratim gospođicu Morgan na zrak, gospodine Fletcher" , ozbiljno će on a gospodin Fletcher nešto promrmlja dok mi on brzo i spretno pospremi stvari u torbu.
Uslijedio je moj najveći strah, ustajanje. Postoje samo dva moguća ishoda. Ili će mi pozliti ili ću se onesvijestiti koliko sam duga i široka a pritom neće izgledati kao da sam viktorijanska dama.
U učionici sve vrišti od točkastog crvenila. Ustajem i koncentriram se na vrata, a potom se veoma brzo nađem na hodniku. Ostanem tako stajati. Vidno polje mi se obrušavalo.
"Blijeda si i izgledaš kao da će ti pozliti", kaže on dok ja pokušavam odgovoriti dok mi se pred očima stvara sve više i više crno-bijelo-sivih točkica.
"Mislim. Da..." Započnem ali osjetim kako me uhvatio i podiže me u naručje a najveća sramota je bila što čak nisam mogla pravilo ostati bez svijesti. Glava mi se samo obrušila na njegovo rame.
Uskoro osjetim kako me svježi, vlažni zrak išamara po licu a potom me spušta u sjedeći položaj na drvenu klupu. Uši su mi začepljene.
Kada osjetim da me više ne drži dlanovi mi se spoje i osjetim kako se osmjehnuo na tu moju gestu.
"Kako se osjećaš?" Upita me nježno s dozom lagane zabrinutosti.
"Čudno", odgovorim dok mi se vid vraća.
Kada mi se dovoljno izbistri, okrenem se prema njemu kada mi on istovremeno među ruke ugura bocu vode. Njegova ruka je dotakla moju. Lice mu je blizu mojeg.
"Treba ti tekućina, tlak ti je nizak", zapovjedi mi lagano.
Predugo sam gledala u njega kada se šarmantno nasmijao ali nije skrenuo pogled.
"Oprosti", promrmljam.
"Barem znam da si dobro."
"Tvoje ime?" Prošapčem a onda se on lagano uozbilji a zatim kaže. "Christopher a ti si Elizabeth Sophie Morgan."
"Kako znaš moje puno ime? Jesmo li se..." Kažem koncentrirajući se na njegovo lice koje mi je bilo toliko poznato a opet tako daleko.
"Znam. Zasigurno jesmo." Odgovori kratko.
"Molim?" Kažem zbunjeno.
"Možeš li..." Započne ali ga prekinem.
"Samo sam znatiželjna, to mi je u prirodi", kažem a Christopher se ponovo nasmiješio.
"Nemoj se ispričavati. Previše se ispričavaš."
"Oprosti", ponovim automatski a potom se na čas zbunim.
Christopher se sada ugodno smješkao uživajući u tome koliko me zbunjuje.
"To je navika, samo je se trebaš riješiti", kaže kao sugestiju.
"Lakše reći nego učiniti", kažem sada ugodno smještena na klupi veoma blizu njega.
"Što imaš sljedeći sat?" Upita me opušteno.
"Povijest", kažem a njegov pogled se na čas smrkne.
"Kako ti se sviđa živjeti ovdje?" A onda kao iz vedra neba ispalim pitanje.
"Da li si ti Nathanielov brat?"
"Nisi mi odgovorila na pitanje."
"Nisi ni ti na moje", kažem zaključno s blagom ljutnjom u glasu.
"Hmm, dobiti ćeš odgovore na svoja pitanja, samo moraš biti strpljiva."
"Strpljiva sam, ali ti mi ne izgledaš kao da ti je strpljivost jača strana."
"A ti se raspravljaš i namečeš", kaže smiješeći se.
Nasmijem se na njegovu tvrdoglavost i protresem lagano glavom.
"Moram krenuti. Imam uskoro povijest."
"Jesi li ljuta?" Upita me zabrinuto kad podignem obrvu.
"Zar bih trebala biti? Pomogao si mi da izbjegnem mogući kaos, hvala ti na tome. Dužna sam ti."
"Ne nisi mi dužna, ali si razočarana ?" Nastavi prateći svaki moj korak.
"Jesam ali u drugom smislu i apsolutno nevezano za ovu situaciju."
"Zbilja si pametna", kaže kao kompliment onako ponosno.
"Ili samo naivna", dovršim sarkastično i krenem prema vratima koja vode u hodnik škole, a potom se naglo okrenem.
"Da li ću te viđati?" Upitam kada sam namirisala njegov miris pošto je stajao veoma blizu mene.
"Da, hoćeš. Možda malo i previše", kaže sigurnim i toplim glasom tri sekunde prije nego što se oglasilo školsko zvono.
Hodnik je ponovo postao užurbano i glasno mjesto.
YOU ARE READING
HLADNOKRVNI #uređuje se
Fantasy"Kada kročiš ovom zemljom, ti i tvoja djeca će te se držati Tame, pit će te samo krv, jesti samo pepeo, bit će te onakvi, kakvi ste bili pri smrti, Nikad umrijeti, zauvijek živjeti. Zauvijek hodati samo Tamom i sve što dotaknete, pretvorit će se u...
