HLADNOKRVNI #uređuje se

66. •uređeno

Držim Adalind na oku.
Šezdeset i devet sekundi da mikrovalna odradi svoje.
Dok gledam u rastuću hrpu kokica Adalind mi se prišulja sa leđa gotovo neprimjetno i bezčujno.

"Mogu li pogledati tvoju ogrlicu?" Upita me kada se naglo lecnem gotovo srušivši staklenu vazu.

"Isuse. Isprepadala si me."

"Oprosti", kaže slegnuvši ramenima samo tako sa previše umjetnog smiješka.

"Mogu li?"

"Zašto?"

"Samo želim provjeriti radi li kako spada."

"Hmm. Pričekaj me ovdje. Ne nosim je kada sam kod kuće, moram do kupaonice. Oh, slobodno se posluži kokicama!" Doviknem dok grabim po dvije stube odjednom.

Srce mi lupa a bilo osjećam kako mi odzvanja u ušima. Ulazim u kupaonicu a potom otipkam poruku Adalind, no dok tipkam mobitel mi zavibrira u ruci. Adalind. Oprezno prislonim telefon na uho.

"Hej, oprosti ali neću stići. Moram još napisati sastavak..."

"Što si to rekla?"

"Što se događa?"

"Zašto bi to rekla...ako si u mojoj kući?"

"U gradu sam Liz, zašto...ponovi ovo zadnje", kaže oprezno Adalind.

"Ako si ti tamo, a ona ovdje...čini mi se da je tvoj dvojnik u mojoj kući", prošapćem kada začujem laganu glazbu i zviždukanje u ritmu.

"Liz, možeš li se dočepati Eliasova ureda?"

"Mogu pokušati", šapćem kroz slušalicu.

"Mjenjoliki te ne može čuti ali može te namirisati."

"Stižem Liz! Gdje si?" Kaže melodično.
Dajem se u trk do Eliasova ureda i naglo zalupim vratima.

"U redu što sada, samo požuri", kažem nervozno.

"U jednoj od ladica je veliki kristal i posuda sa prahom. Prvo prospi prah ravno uz vrata da prate liniju a potom iza crte postavi kristal."

"Ovdje ima previše ladica, Adalind."

"Liz, smiri se."

"Nemoj mi govoriti da se smiri!" Kažem nervozno dok osluškujem kako se vrata moje sobe naglo zatvore.

"Sranje", procjedim.

"Požuri Liz. Koncentriraj se", kaže mi smireno Adalind kroz slušalicu.
Pronalazim veliki kristal i posudu sa prahom. Kada se približim vratima ugledam sjenu kako se primiče.
Radim veliku, debelu crtu u širini od oko debljine tri prsta. Kada se vrata lagano otvore, ostajem nepomična. Kupaonica, tamo je. Zatvara ih uz tresak a ja ustuknem. Kristal stavljam otprilike pola metra od same crte s prahom, centriran na sredini. Kada ga ispustim upali se poput božićne lampice.

"Jesam", kažem u slušalicu mobitela.

"Svijetli?"

"Svijetli."

"Odlično! Sada ću prekinuti poziv i krećem prema tebi. Nakon što poziv završi zovi Aleca Waltersa, on će preuzeti dalje."

"Mislim da stoji ispred vratiju", a potom se vrata naglo otvore a ja ispustim kratki krik.

"Liz, biti ćeš dobro! Prekidam!" A potom linija zamre.

"Baš tužno a mislila sam se zabaviti," kaže spodoba što izgleda kao Adalind koja se neumoljivo zabija u nevidljivi zid kojeg stvara kristal. Pritišćem tipku zovi ispod Alecova imena.
Zvoni jednom, dvaput a potom začujem onaj smireni, fini, britanski naglasak. U tom trenutku vaza iz hodnika preleti zrakom iznad moje glave.

"Večer gospodine Walters, imam situaciju."

"O čemu je riječ", kaže ozbiljna glasa.

"Dvojnik, mijenjoliki. Adalindin dvojnik", kažem ugrabivši šaku praha i stavljam ga u džep iako nemam pojma zašto, no moja radnja je instiktivna.

"Gdje si?"

"U Eliasovu uredu", a potom doleti sitan bodež koji mi probode kožu natkoljenice.
Od silnog šoka isprva ne osjetim ništa.

"Na putu sam tamo. Liz, ne miči se."
Ruka mi popušta i bacam mobitel na pod gledajući kako se lagano sitno crvenilo proširi u mali kolobar. Najveći problem je što sam vrlo gadljiva na krv a noga mi lagano trne. Ne usudim se dirati bodež pa uzimam srebrne metalne škare i zarežem hlačnicu. Mogu osjetiti paniku. Gledam u crnilo na svojoj nozi koje se širi poput otrova kroz svaku žilu. Žile postaju crne i lagano se šire dalje poput bolesti. Biće mi se trese. Drhtim i osjećam se bespomoćno. Gotovo se gadim samoj sebi koliko sam bespomoćna. U očima mi se muti od suza kada začujem Alecka.

"Liz?!" Dovikne iz prizemlja.

"Gore sam", doviknem glasa koji puca. Osjećam kako mi se grlo steže. Režem dio tkanine na majici i vežem dvije vrlo čvrste trake oko noge. Jedna na području iznad koljena a druga vrlo blizu prepone. Sljedećih nekoliko minuta slušam udarce, razbijanje posuđa i stakla a potom odlučim primaknuti se bliže. Obrišem nos rubom rukava kada ugledam Nathaniela.

"Elizabeth", prošapće Nath kada me ugleda na podu dok se ja povlačim u kut.

"Aleck i Christopher su dolje, uskoro stiže Adalind i tvoji ujaci...Liz, moraš pomaknuti kako bih ušao unutra..."

Pomićem se u sve tamniji kut sobe. Sve se brzo odvija i svi zvukovi se poput uragana kovitlaju u mojoj glavi.
Elias prolazi kroz nevidljivi zaštitni zid kojemu je odsjaj lagani ljubičaste boje.

"Mijenjoliki", kaže svojim britanskim naglaskom kada začujem Adalindin glas u prizemlju, onaj pravi glas.
Elias i ja promatramo moju nogu.

"To si ti osmislila?" Upita blago iznenađeno a ja mu na to potvrdno klimnem.

"Pametno", kaže Elias i blago se nasmiješi gotovo bolno kada ugledam hrpu poznatih lica koja se približavaju Eliasovu uredu.

Potražim dva para očiju, a potom analiziram, pa druga dva i tako ponovo. Analiziram hoću li pronaći ljutnju, mržnju, bijes ili gadljivost. No ne pronalazim ništa osim brige i vlastite krivnje u njihovim očima,no  osim toga pronalazim nešto čega ne bih rekla da posjeduju bića kao oni-strah.