HLADNOKRVNI #uređuje se

72. NOVO DOBA

Salem

   Hladni vjetar puše i zavlači se u uličice te udara u drvena vrata lokala i trgovina.
U ušima mi zvoni zvuk zvona sa crkvenog tornja pa trepćem dok me glavobolja nikako ne popušta. Kosa mi je teška i svezana oko glave kao aureola a sluti su mi, pomalo drugačiji. Ljudi se okreću gledajući me dok teturam glavnom ulicom, koja mi je još uvijek prepoznatljiva.

Pročisti grlo, pokušavajući ispustiti bilo kakav zvuk a da je glasniji od ove buke.
Dok ošamućeno hodam razmišljam koja prokleta budala me uzdigla iz mrtvih. Svega što se sjećam su ženski, mladi glasovi, veoma ujednačeni, snažni i glasni.
Dok sam se izbavila iz grobnice oltar je bio prazan a sa strane bili su samo šal i kaput koji su mi pritom preveliki no poslužiti će svrsi.
Dlanovi mi izgledaju staro i naborano a staračke pjege stoje jedna do druge, zbite poput pijegica na licu. Prošavši pored jednog izloga ugledam svoj odraz, umalo vrisnuvši. Prigušim krik dlanom prislanjajući ga na naborane usne. Prolazim izlogu dodirujući svoje lice obasipao borama i prašinom.

Prokletinja,pomislim.
Prokletinja i onaj tko me podiže ne puštajući da spavam vječnim snom i tko me izvuče iz kruga sestrinstva.
Osjećam se još ošamućeni ali imam sasvim dovoljno snage da popravi svoje stanje.
Srebrna mi ogrlica visi unutar kaputa a oko mjesečevog kamena je pomalo mutno,prašnjavo i izgleda oronulo poput mene. Raširi ruke, dlanova okrenutih prema izlogu stakla i svom odrazu te unutarnjim glasom kažem triput:
"Luceat lux lunae me tibi" , a izgled u zrcalu izgleda deset godina mlađe i privlačniji a obrazi mi se ponovo osjete kako griju i rumene.

U džepu unutar kaputa pronalazimo stoticu i podsjetnici nekog od lokala. Prvo što pomislim, treba mi odjeća kako bih se uklopila u ovoj masi i stoljeću.
Ugledam trgovinu na uglu,prekorači cestu i prjeđem na drugu stranu a onda ugledam par koji se besramno ljubi u javnosti.

Zgrozim se na taj prizor dok hodam prema trgovini sa odjećom. Kada otvorim vrata, maleno zvonce iznad mene zazvoni poput praporaca, sitno ali veselo.

"Dobar dan", upitam glasom koji mi je postao toliko dalek i čudan.

"Kako vam mogu pomoći?" Iskoči mlada djevojka kada istjera sto vragova iz mene. "Ispričavam se gospođo, nisam vas mislila uplašiti", reče mlado djevojke što stoji sada preda mnom.

"Trebam...nešto...za ovo stoljeće. Prikladno, klasično i jednostavno. I da ne odvlači pažnju", ispustim dok čistim grlo dok me djevojka gleda podignutih obrva.

"Svakako, pođite samnom", reče i zaputi se prema stražnjem djelu trgovine.
"Imate sreće, ovaj vikend imamo sve u pola cijene a ako plaćate gotovinom još imate dodatnih dvadeset posto popusta", izrecitira ljubazno se smijući.

"Dakle, to je sedamdeset posto manja cijena?"

"Tako je gospođo. Dakle, ovdje su hlače, suknje  i haljine na ovom predmetu te majice na ovim policama. Jakne uzduž zida te obuća na ovome zidu. Biti ću malo niže. Ako me zatrebate, samo viknite", a zatim žurno i spretno krene prema kutijama poslaganim jedna na drugu.

Uzdahnem a zatim grabim sve što bi mojoj figuri odgovaralo.
Mlada djevojka je navratila barem pet puta do moje kabine a onda sam očajno iza zavjesa rekla da mi je potrebna pomoć.
Djevojka mi je ubrzo pronašla odgovarajuću odjeću i moram prokleto priznati da su hlače veoma čudne ali komotne.

Uspjela sam nabaviti još pokoju ekstra stvar te nešto što se naziva trenerka. Izgleda udobno, sasvim udobno za spavanje.
Na blagajni ugledam zamotane, jednobojne deke za cijenu od četiri dolara pa i nju ugrabim.
Osim crne,plave i crvene, stajala je još jedna ljubičasta platnena vreća za samo jedan dolar.

Popravljam hlače tako da ih podižem prema struku dok mi srebrna ogrlica visi i zazvecka oko vrata od pokreta.

"Veoma zanimljiv komad nakita. Je li pravi?" Upita me djevojka.

"Pardon?" Upita zbunjeno gledajući u tehnologiju pred njom.

"Kamen kojeg nosite u ogrlici, da li je pravi?" Ponovo djevojka.

"O da, jest. Pravi je", instinktivno se primim za njega.

"Želite li još nešto? Jaknu, kaput?" Kaže djevojka gledajući na sloj nove odjeće na meni na kojemu je odmah poskidala etikete kako bi ih odmah mogla odjenuti.

"Ne znam hoću li imati dosta...treba mi ostati za hranu", kažem gotovo zbunjeno gledajući u zelenu stoticu.

"Oh, trenutno vaš račun iznosi trideset i devet dolara. Imamo jakne i kapute po petnaest dolara", i krene prema vješalicama.

"Sviđa mi se ovaj nježno sivi", kažem sramežljivo.

"Jako dobar odabir. Ima postavljeno iznutra, vidite?" A zatim ga otvori a ja kimnem.

"Uzimam ga, to bi sada bilo sve."

"To bi bilo pedeset i četiri dolara, gospođo", i uljudno se nasmiješi.

Predam stotku a ona mi uzvrati ostatak, kada moj pogled ostaje na digitalnoj stvari četvrtastog oblika.

"Izvinite, koliko je sati?" Upitam spremajući ostatak novaca u džep unutarnjeg novog kaputa.

"Pet i pedeset. Poslijepodne."

Turnem ruku u stari kaput napipavajući posjetnici.

"Možete li me uputiti na ovo mjesto?"  Upitam pokazujući na komad kartona.

"Oh, da, svakako. Kada izađete samo glavnom ulicom ravno do drugog ugla", kaže djevojka pokazujući mi smjer kretanja rukom.

"Hvala vam, jako ste ljubazni", odgovorim i preuzimam svoju platnenu vrećicu iz njezinih ruku.

"Sretno!" Kaže i pridrži mi vrata a ja se ponovo nađem na hladnome vjetru.

Mlada se prodavačica okreće a ljubaznost i ljupkost joj opada sa lica. Bira broj i mobitel prislanja uhu. Pušta da od zvoni par puta a onda kaže: "Budna je."

"Odlično",odgovori ženski glas sa druge strane linije a poziv se odmah prekida.