HLADNOKRVNI #uređuje se

77. TREPTAJI

Salem

  Sat na noćnom ormariću pokazuje 05:19 ujutro.
Vani je još noć a mrak gotovo guta svjetiljke čija svjetlost jenjava. Sigurna sam da više neću sklopiti ni oka pa ustajem iz postelje i stanem promatrati majicu i pregaču što stoje savršeno popeglane i čekaju moju prvu radnu smjenu. Studio je prostran a kupaonica i malena kuhinja odvojene su zidom.

Pokušavam skratiti vrijeme pa odpletem silnu kosu koja još uvijek stoji zamotana poput aureole na mojoj glavi. Pokušavam pronaći škare i nalazim ih iz trećeg pokušaja. Kosa mi pada preko leđa sve do malo ispod kukova. Stanem ispred zrcala u kupaonici i odsijećem je negdje u visini laktova. Ostatak kose opada poput svile na hladne pločice a moj se smiješak rasteže na učinjeni korak. Pronašla sam maleni paketić unutar ladice. Na paketiću piše " set gumica za kosu" , uzimam jednu i gledam, gotovo izgleda kao da je proučavam.

Pokušavam se izboriti ali ona jednostavno sklizne sa mojih prstiju. Sada u umivaonik, u zrcalo,na vodokotlić, na pod...pušem bijesno poput bika i koncentriram se na samu stvar, omotam oko prstiju, pričvrstim u svežanj kose, izvlačim prste i puštam. "Hah" , ispustim gledajući u rep na svojim leđima.

Ostatak kose poželim baciti ali ga na kraju odlučujem spaliti. Ubacuje kosu u zdjelicu, pripalim šibicu a kosa plane.
Uskoro sve postane ništa i ostaje samo smrad spaljevine, isperem zdjelicu i obrišem je krpom a zatim začujem kucanje na vratima.

"Gospođo Bridget, želite li nam se pridružiti na doručku?" Upita kroz vrata Javier.

"Svakako! Dolazim za pet", doviknem uzimajući pripremljenu majicu i pregaču. Odjevam traperice a majicu uvlači unutar njih, pregaču prebacujemo preko ruke i zatvaram svjetlo.
U nosnice mi se zavlači svježi miris jaja i čaja i nečeg veoma slatkog što privlači pažnju.

Kuća Waltersovih

   U dnevniku proročanstva stranice sjaje nekim žutim, jakim  neuobičajenim sjajem kada je naglo zatvorim.

"Bilo bi dobro da krenemo", kažem uzimajući potrebne stvari dok Nathaniel gleda pritisnute oblake što pritišću prema zemlji. Silas sjedi u autu pa čujem zvuk motora kako bruji i nestrpljivo čeka.

"Luda si ako ne osjećaš strah", kaže Nathaniel zaključno oblačeći jaknu.

"Nikada nisam rekla da me nije strah, samo to dobro prekrivam."

"Inače ti mogu čuti otkucaje srca pa po tome mogu znati što smijeraš. Sada ne čujem ništa."

"Nemoj prisluškivati, radije se koncentriraj i drži se plana."

"Naravno", reče Nathaniel kiselog smiješka kada se spuštamo niz stube.

Silas okreće auto i stoji pripremno za polazak u nekoliko sekundi.

   Vožnja traje stoljećima i mogu osjetiti bilo u sljepoočnicama te kako mi krv navire u obraze i uši.
Vani već pritišće magla a sitna i gusta rosa gotovo se nevidljivo spušta na asfalt i čini ga mokrim.
Ponekad mi se čini kao da vrijeme nagoviješta buduće događaje, nekako osjećam da nešto nije u redu kao što to čine mlitave, ogoljene grane stabala onako namočene viseći prema tlu.

Nathaniel me promatra preko ramena i retrovizora ali pravim se da ga ne primjećujem.
Još uvijek ne shvaćam to gašenje emocija, tog rasparača.
Kako da dio sebe odvojim i pokušam biti bistre glave kada je mnogo na kocki. Pogledam u ruke na kojoj se isprepliće nit. Na čas izgleda elegantno a onda pomalo opasno, kao opomena, kao znak koji će vječno biti tu i prisjetiti me na što sam pristala, dati mi do znanja da sve što ostavi posljedicu i trag biti će istrgnuti dio mene, ogoljeno i blatnjavo,previše ljudsko a opet tako čudovišno.

Kad sve ovo prođe, hoće li me Cedric gledati nekim drugim očima? Hoće li mi oprostiti ili ću postati još jedna mrtva točka u njegovu stoljetnom životu?
Osjećam neke čudne titraje u svojim prsima, tamni su i teški ali sigurni. Osjećam ih u svojim venama.

_________________________

Iii? Što kažete?
Stižu kratka zadnja poglavlja, nadam se da ću vas iznenaditi jer mnogo toga će ostati nedorečeno pa uključite svoju maštu!

________________________