HLADNOKRVNI #uređuje se

75. NAGOVJEŠTANJE

Čistilište

"Treća sreća,ha", kaže Nathaniel kada se ponovo nađemo pred drvenom kućicom.

"Skočimo li još samo jednom, kunem se zapeči ću te kao pečenku u rolu", zaprijeti mu.

"Pravi Božićni duh. Znaš, zapravo mi se sviđaš. Komplicirana si ali mi se sviđaš."

"Oh, ja sam komplicirana, gle tko mi se javlja. Pih", frknem nosom odmjeravajući ga od glave do pete.

"Ja nisam kompliciran", kaže gotovo uvrijeđeno.

"Moš' si misliti", kažem ušavši u kuću kada se on smjesti u dnevni boravak dok iz ekrana pjevuši neka božićna pjesma iz crno-bijelog filma.

"Baš krasno", promrmlja odlazeći u kuhinju dok Nathaniel sjedi zabavljeni poput ljenčine u naslonjaču. Ljuta sam i najranije bih srušila cijelu prokletu brvnaru, izderala se na sav glas i tako tim redom.

"Zadnji put kada sam slavio rođendan, bila je zima 1912. Bio je to devetnaesti rođendan i ujedno posljednja torta", progovara odjednom Nathaniel iz dnevnog boravka. Pažljivo ga slušam ali ne govorim ništa.

"Naša majka je radila odlične torte i kolače. Radila je u kuhinji u jednoj slastičarnici a jedne godine na sami Badnjak je dobila otkaz. Sjećam se da je Christopher potajno plakao u sobi i pronašao posao odmah, dva dana nakon Božića kako bi nas uzdržavao. Ponekad izgleda kao da je sagradio palaču zidova oko sebe ali prošao je pakao..."

"Možeš li prestati! Ne pomaže, pogotovo ako znaš što ćemo učiniti."

"Uvijek oprašta ali povjerenje...teško ćemo ga pridobiti natrag", sada me gleda i odmiče pogled sa mene.

"Pronjuškati ću po kuću", kaže i nestane.

"Samo izvoli", kažem zraku, otvorim kutiju sa jajima i po drugi put pokušavam napraviti tortu od sira, osim ako ponovo nešto ne userem.

Noć vještica, kuća Troyevih

Cellest razmiče nogom krug a Matt mi pruža ruku i pomaže mi ustati.

"Jesi li dobro?" Upita me Matt pridržavajući me.

"Trudim se", kažem sa suzdržanim smiješkom pa pogledam u stranu gdje se nalaze dvije velike torbe.

"Što je to?" Upitam lagano mahnuvši glavom u njihovu smjeru.

"Joseline se bojala da nećeš uspjeti pa je nazvala Adalind a Adalind mene."

"173?" Upitam.

"Zapravo 317. Datum rođenja pretpostavljam. Oh usput, sreo sam ti dečka. Što misliš, je li i on znao za spremište?"

"Tko Cedric?"

"Znači, skupa ste?"

"Matt, me sada. U redu?"

"Jasno", pa kimne glavom kada se smijestim u narančasti naslonjač.

"O moj Bože. Ukrao mi je ogrlicu. Jo je rekla da ju pokažem..."

"Polako. Što ti je Joseline rekla, koji broj spremišta?"

"173 i da provedem Adalind, ona zna što dalje."

"Krivo spremište, a Adalind je znala da je 317", reče Matt kada je pogleda. Adalind ušeće stavljajući pred nas male slane kiflice jednoličnog izraza.

"Što je 317, Adalind?"

"Datum rođenja."

"Da, ali sigurno ne moj", kažem namrštivši čelo.

"Datum rođenja tvoga brata,El. I to je sve što znam, kunem ti se.. "

"Oh" je sve što uspijevam ispustiti.

Cellest donosi limenke gaziranih soka od đumbira pa me stane gledati.

"Znaš li da imaš vidljivu auru?" Upita me Cellest kada prstom mahne oko prostora a Adalind podiže glavu i zagleda se u mene.

"To je dobro ili loše?" Upitam uzimajući limenku.

"Zavisno", reče Cellest.

"O čemu?" Upita Matt.

" O onome tko gleda. Moraš poraditi na tome da je ne otkrivam, tako ćeš biti nepredvidljiva a usput ne pokazuješ svoje stanje emocija."

"Što je u torbama, Matt?" Upitam gledajući ponovo u njih.

"Oružje."

"Oružje za što?"

"Oružje za sva nadnaravna bića. U slučaju da sve krene nizbrdo", kaže Matt naginjuči svoju limenku oprezna izraza lica.

Salem

"Obiteljski posao, ali dobar dio godine provodim u New Yorku, točnije u jednoj pokrajini van centra. Tamo radim u vrtnom centru."

"Svestrani ste a tako mladi...Grad je nekako...Jezovit, mislim ovdje",kažem gledajući zamišljeno u kapučino koji je već promiješan sa pjenom.

"Jest,pomalo,ali ne uvijek. Zima je pa grad odaje takav dojam", reče Javier.

"Oprostite, ali, znate li za kakav smještaj, nemam mnogo...",a zatim izvadim ono novca što mi je ostalo.

"Imam siguran prostor iznad lokala. Soba je sakrivena ali ugodna."

"Koliko?" Upitam kako ponuda ne bi isplahnula.

"Nisam vam namjeravao naplatiti. Uostalom, znam što znači biti pomalo izgubljen. Zacijelo tražite novi početak?" Reče Javier a iskrenost mu se sjaji u očima.

"Jest,tako je."

"Pa, gospođo, znam da ovo nije najljepše mjesto na svijetu ali dobro bi mi došla pomoć u kuhinji, to je sve što vam mogu ponuditi" kaže Javier prebacujući krpu preko lijevog ramena.

"Ozbiljno to mislite? Dobra sam u kuhinji!" Kažem uspravljajući se u držanju.

"Odlično, onda pomire samnom da vam pokažem stančić."

"Ja, ovaj...zbilja, dužnik sam vam... Kada počinjem?" Upitam ispijajući posljednji gutljaj svog prvog kapučina u životu.

"Sutra? Je li u redu, sedam?" Upita Javier pokazujući drugome momku da ga preuzme.

"Fantastično, jedva čekam. Javier, hvala vam. Izgledate kao dobra osoba, nadam se da vam se ta dobrota vraća?" Kažem nekako zabrinuto ga promatrajući.

"Hah, ponekad, ali isplati se", reče i krećemo prema drvenom stubištu u dnu lokala koje izgleda sasvim svakidašnje i veoma uobičajeno.