HLADNOKRVNI #uređuje se

18. ZNAKOVI •uređeno

Ljetni praznici. Vrućina. Kolovoz.
Vikend kao da je trajao vječno. Ostajem ležati neko vrijeme u krevetu upijajući sve što se dogodilo. Nakon samo tjedan dana počela sam stjecati rutinu.
Vikende sam uglavnom provodila sama ili šećući gradom, daleko od Nikki i zabava, daleko od mogućih problema.

Matt je svratio da vidi kako sam, ispričao se što me ostavio samu. Govorio mi je kako uvijek drži sve na oprezu, no ovo mu je sasvim promaknulo. Paige dosta negoduje dok Matt boravi u njihovoj kući i često šizi ako Matt u razgovoru spomene Zacha. To me natjeralo da se zamislimo oko različitih strana koje obitelji zauzimaju. Sada već razmišljam o sutradan i odlasku na obalu.

Zachov tata je oduvijek želio da Zach i ja budemo par.
Još kao djevojčica kada bih dolazila kod njega na igru ili kada bi nas njegov tata odvozio do trgovine, parka i IHOPa, često bi ljudima govorio nešto u stilu "ovo je moja buduća snaha."

Ponekad mi je to bilo simpatično, no ponekad bih se razljutila što netko odlučuje tako veliku stvar za mene. Nije postojala sila koja bi me nagnala da bih se sa tom idejom složila.
Zach mi je oduvijek bio prijatelj i gledam ga samo i isključivo na taj način.

Paige pokuca jednom i lagano otvori vrata. Pozdravim je bez da podižem glavu.
"Hej", kaže Paige.

"Hej", uzvratim isto.

"Sve u redu?" Upita Paige.

"Da. Dobila sam pozivnicu od Zacha. Idem na obalu."

"Kada?"

"Sutra na večer", kažem dok se Paige vrti po sobi i njiše glavom amo-tamo.

"Što je?" Upitam podižući se na laktove.

"Ništa. Samo...mogla bi čuti svakakve priče tamo."

"Tebe brine što ću ja čuti? Ili te brine činjenica da bih mogla nešto doznati i povjerovati?"

"To su samo priče, Lizzie..."

"Koje se prenose s koljena na koljeno."

"To su samo mitovi."

"Možda. A možda i nisu."

"Uzimam dan u sobi, pa..."

"Ne moraš se brinuti da ću te smetati."

"Samo da znaš, moja mama bi mogla uskoro doći doma. To je sve", reče Paige i zatvara vrata.
Osluškujem kako odlazi u sobu a vrijeme i dalje sporo protječe.

Vrana naglo kljunom lupi o prozorsko staklo.
"E, sad je dosta!" Promrsim ljuto kroz zube.
Podigla sam prozorsku dasku a ptičurina je stala graktati dok sam se ja trudila utišati je.
Zapravo, nisam bila svjesna da vodimo razgovor-i nisam znala što mi točno želi reći.

"Ne razumijem te", zbunjeno sam promrmljala, a ona ponovo zagrakče pa se nakostriješi.

"U redu, u redu. Samo se utišaj. Pokaži mi što želiš", kažem ptici nadajući se da će možda shvatiti kako ne pričamo istim jezikom, no ona baš reagira suprotno.

Lagano preleti dio sobe i doskoči na uzglavlje mog kreveta te stane kljucati jastučnicu.

"Što sam sad skrivila?" Osjetim kako mi se u utrobi urušava. Ponašala sam se u skladu sa situacijom iako bih se dala kladiti kako je ona to sve znala.
Nakon što je započela natezati jastučnicu, spriječila sam moguću štetu koju ne bih znala najbolje opravdati.

Mrgodim se a ona mi upućuje onaj sablasni pogled kao da mi gleda u dušu, poskočio nekoliko puta dok ne dođe do prozora, raširi krila te odleti i izgubi se iz vida.

Bila sam se spremna uštipnuti za ruku ali umjesto toga zagrize svoju usnicu.
Nije mi bila draga pomisao da zamišljam da skrećem sa pameti, ali bilo mi je drago kako se ovo uistinu dogodilo i otvorilo mnogo novih pitanja.

Zavlačim ruku u jastučnicu i otvaram dnevnik. U brzini otvaranja ispadaju tri fotografije i starinski rupčić s ugraviranim zlatnim nitima i slovom "w".
Apsolutno nemam pojma kako se ovo našlo ovdje kao i činjenica da je dnevnik dobio nešto na težini.

Okrećući stranice na zadnjoj korici ugledam spremnik u obliku kuverte pa zaključim da je iz njega ispao sadržaj.
Podižem stare fotografije i rupčić te ih zataknem između prednje korice i prve strane, no ono što mi privuče pažnju daleko je od uobičajenog.
Dovoljno me preplaši pa mi stvari izmaknu iz ruke i polete po krevetu.
Okrećući fotografiju ugledam sebi jako poznata lica. Lica svojih ujaka.
Vidljivo je kako se radi o vrlo starim fotografijama i kako je datum zasigurno stariji od jednog stoljeća.