HLADNOKRVNI #uređuje se

7. UM CARUJE •uređeno

Po ulasku u sobu rukom stanem napipavati kožne pohabane korice unutar jastučnice.
Osjetim kako mi se odron skida sa srca.
Navlačim donji dio pidžame koji mi izaziva novi val pulsiranja rane na koljenu. Odlučim leći oprezno okrećući nogu unutar plahte. Želudac mi se stane grčiti od straha pri pomisli da me instikt ponovo vuče u kuću Waltersovih. Ne još dugo ali borba da ostanem budna popušta a kapci bivaju sve težima. Sklapam oči.

Osjetim kako se svilenkaste niti trave isprepliću oko mojih golih stopala.
Stojim nedaleko od lopte koju mi je Joseline bacila.
Nožni prsti igraju se sa sitnim travčicama dok trčim prema lopti. Najjsnažnijim udarcem bacam je natrag u Joselineino naručje slušajući njezin smijeh koji je bio najsličniji visokom, vrckavom sopranu.
Joseline se glasno smije dok u daljini mogu vidjeti Eliasa i Silasa ispred trijema nečije kuće. Dan je proljetni a sunce se talasa u jezeru koje okružuje predivna šuma visokog zimzelenog drveća.
Vidim svoje roditelje kako razgovaraju s ujacima. Okrećem svoju glavu na sve strane, krov, krošnje, jezero ali sve mi biva toliko strano. Trčim. Trčim po zelenoj travi za pticom koju prekriva sunce i uviđam samo njezin oblik. Velika je i veličanstvena. Odjednom padam. Nespretna sam a moje malene ručice zadrhte pod udarcem. Vidno polje se počelo mutiti, a suze su se polako i tiho spuštale niz moje obraze.
Nisam ispuštala ništa osim prigušenog, tihog i gorkog jecaja.
Ispred mene stvara se tamna i meni veoma visoka silueta mladog muškarca. Ne mogu mu razabrati lice od sunca koje tuče u njega. Saginje se i klekne kako bi mi bio u ravnini sa mojim očima. Uspravlja me u položaju, te mi briše dlanove o svoje a zatim puše u koljeno koje je bilo prašnjavo i krvavo na mojoj nježnoj, dječjoj koži.
Izvadio je nešto poput maramice samo mnogo mekše i omota oko koljena.
Još uvijek ne mogu identificirati lice muškarca.
Sporo trepćem dok mi suze ne prestaju teći. I dalje gledam u nepoznatu siluetu čiji je dodir nježan poput baršuna.
Želim ostati u ovome trenutku.

Osjetim težinu pod sobom i pomislim kako Paige sjedi na krevetu.
Otvaram i trepćem očima kako bih brže rasaznala o čemu je riječ.
Točno u tom trenutku sivo-crna pernatica nakrivio glavu i stane me promatrati a zatim ispusti neki tihi zvuk kao da mi se zahihotala u lice.
Izgledam ljutito.

"Ne" , rekla sam ali ona i dalje stoji u istoj poziciji. I dalje sam osjetila strah i nervozu u želucu.
Spuštam glavu na jastuk i okrećem joj leđa.

"Pronađi put kući...izdajice" , oštro prošapćem kroz nekoliko slojeva posteljine.
Začujem kako capka po drvu, otvara krila pa odleti.

Ostatak jutra provodim u krevetu, suviše lijena i bezvoljna za išta.
Vani biva tmurno jutro a kiša što tropošta ponovo me uspavljuje dok opušteno tonemo među jastuke.

Budim se na miris voćnoga čaja što ga Claire zasigurno sprema u kuhinji.
Gospođa Wood hoda po prostoriji i stavlja pod svaku šalicu tanjurić te zdjelu s keksima čiji se topli miris širio kućom. Stol je izgledao kao za blagdane ili tradicionalni engleski doručak.
Pomislim na trenutak kako sam možda sinoć odapela a ovo je raj.
Sjedam za drveni stol pa zaželim Claire dobro jutro.

Claire mi odvraća isto, sjeda do mene i stane me promatrati podignutih obrva. Ponovimo isto što i ona.

"Zdravo svima" , kaže pijevno Paige koja nas prekida u nijemoj komunikaciji.

"Jutro dušo" , Claire se obrati Paige i vraća se štednjaku na kojemu čekaju još netaknuta jaja, nauljena tavica, špek i paprika.

"Hej Lizzi, napokon nas je malo osviježilo."

" O, da" , zaključim oprezno dok razmišljam o sinoć.

Paige napravi grimasu i pokazuje na stol gdje smo se sve tri spremale doručkovati.

"Nevjerojatno" , kažem i uzimam keksić koji se topi poput blaženstva u mojim ustima. " Ovo je čarobno. Kada bi ovako izgledao raj, potpisala bih ugovor" a zatim se Paige i Claire nasmiju.

Znala sam da je nešto posrijedi i da će me Claire kad-tad uhvatiti na samo.
Odpuštam sve konce i koncentriram se na ljepotu mirisa hrane pred sobom.

" Kako više voliš da te ljudi zovu? Elizabeth, Lizzi, Lizz?" Upita me Paige.

"Zasad nemam favorita, ali za prijatelje Lizzi."

Claire za stol donosi pletenu košaricu u kojoj se skrivaju slatke pogače a njihova kora je rumeno smeđe boje i cakli se od premaza samoga žutanjka.

Kiša se utišala i sada njezine kapi gusto i tiho padaju, osjeti se kako dolazi jesen a topli i vrući dani uskoro će davno blijedjeti iza nas u tragovima što nestaju u daljini.

"Počnite, što čekate" , naloži nam Claire stavljajući sada veliku i punu tavu slanine, jaja i narezane svježe paprike što ispušta svoj vodenasti lijepi miris u zraku kojega nesebično dijelimo.

Paige i ja stanemo grabiti kao gladni vojnici s bojišnice. Osjećam svu radost svijeta dok mi se savršenstvo okusa miješa i stvara divan ugođaj zadovoljstva u mojoj utrobi.