Ujak Elias sjedi udobno smješten u naslonjaču pored mog kreveta.
Čini se napet i zabrinut, a opet odsutan. Podbočen je dok se meni vrti u glavi a svaki novi okret izaziva mučninu.
"U redu sam", prošapćem.
" Ne, nisi. Što je s tom mladeži danas..."
"Ne podnose istinu?"
"To bi trebalo zvučati smiješno?"
"Mislim da će mi pozliti", kažem kada se uspravim u krevetu. Za tren oka našla sam se u kupaonici iznad školjke osjećajući Eliasovu potporu i prisutnost.
"Ovo je gore od mamurluka", zaključim između slapova svoje bljuvotine.
"Cure se ne bi smjele nikada napiti."
"Živiš u novom stoljeću, navikni se", a potom zadnje kapi vode izlaze iz mene.
"Kriste, hoće li to više prestati? Pretvoriti ćeš se u kostura."
"Gotova ", kažem povlačeći vodu i brišući usta dok me ujak Elias posjeda na školjku. Pregledava svaki kutak mog lica a potom iz njega lagano zasja žuta, topla svjetlost koju moje tijelo upija, a potom osjećam nagli umor. Padam u san.
Ovoga puta, sam je zastrašujući. Oba ujaka uopće nema nikakve empatije prema meni, Nathaniel i Adalind imaju novu prijateljicu, bolju, ljepšu. Christopher me uopće ne primjećuje niti daje ikakve znakove zanimanja za moju pojavu. Ostajem sama, a zatim shvatim kako me nitko ne vidi i ne čuje. Ja sam promatrač. Nevidljivi promatrač. Osjećam kako mi srce nabija u prsima, a onda odzvanja. Odzvanja zvuk potpetica i njezina šaptač. Moj krik bi trebao rasparati sve, ali uopće nema tona no boje.
Naglo se budim uz drhtavicu i očima punih suza.
Elias naglo upada u sobu te odmiče zastore kako bi svjetlost obasjala prostor.
"U redu je Liz, samo san, samo san", govori Elias dok si dlanom trljam mjesto gdje mi srce pokušava uhvatiti normalan ritam.
"Ja...ja..." Govorim između udaha, a onda me Elias zagrli a ja popuštam, popuštam iz svih smjerova. Brana popušta a moja eksplozija osjećaja, boli i suza lomi se sobom.
"Plašiš me Liz, ne sviđa mi se ovo", prošapće Elias dok ga sve snažnije stišćem i privlačim k sebi dok mu gužvam majicu unutar svoje šake. Jecam ne shvaćajući još da sam ovdje.
Silas ulazi naglo u spavaću sobu, staje nasred prostora. Polagano došeće do okova vratiju pa se nasloni i promatra.
"Ne možeš toliki teret držati u sebi, Liz. Moraš ga otpustiti, inače će te živu pojesti."
"Nešto nije u redu. Mogu ti osjetiti. Nešto će se dogoditi. Nisam luda...nešto nije u redu..." Kažem prigušeno kroz Eliasovo rame.
Par sati kasnije smireno pripremam školske knjige.
Mobilni uređaj zatrpan je porukama. U poslijepodnevnim satima počinjem biti nervozna. Očekujem Adalind i Christophera. Iako moj odraz u zrcalu govori da izgledam očajno, pokušavam dati sve od sebe da se dovedem u najbolji mogući red. Moje glavno pravilo glasi da nikada ne pokazuješ koliko si slomljen.
Migrena lagano popušta no još dolazi u naglim valovima.
Zvukovi iz vana govore kako se radi o dva različita motorna vozila. Nervozno sjedeći na stubištu očekujem dvoje ljudi, no ulazi ih troje.
Među njima nalazi se gospođa ranih šezdesetih godina, po izgledu bih rekla Adalindina baka. Žena mi uputi meki pogled i lagani smiješak opreza.
Oba ujaka staju pred nju i taj čas zaklone mi pogled.
U moje video polje ulaze Adalind i Christopher.
Vrlo brzo osjetim kako se njegova ruka oplete oko mojeg struka, lagano me podiže i pridržava.
"Ne bi smjela biti sama", kaže pa me pridržava u hodu.
"Pogotovo ne na stubištu", nadoveže se Adalind.
"Kako je bilo u školi? Što sam propustila?" Upitam kada me Christopher smjesti na krevet.
"Apsolutno ništa", odgovori Christopher no Adalindin pogled govori drugačije. Christopher spušta svoju školsku torbu pored mog radnog stola.
"Možeš li ne to raditi. Još uvijek..." Započnem kada me on prekine.
"Oprosti", a potom ubaci ljudske kretnje.
"Bolje?" Upita.
"Savršeno", odgovorim a zatim pogledam u Adalind.
"Moram dolje, ali zato vas dvoje..." Pogleda nas i ne dovrši misao. "Odlazim", a potom uputi onaj pogled Christopheru i nestane iz sobe.
"Jesi li gladna? Donio sam ti nešto" kaže pokazujući palcem preko svog ramena.
"Tko je ona žena?"
"Adalindina baka, ali pretpostavljam da si to već i sama zaključila", kaže a ja mu potvrdno klimnem glavom.
"Imamo limunov kolač i savršeno hrskav tost s jajima i slaninom, još su vrući."
"Mogu pojesti oboje", kažem na što se Christopher toplo nasmije. Uzimam vrećicu iz njegove ruke pa oprezno upitam.
"Je li sve u redu? Jesu li dolje zbog mene?"
"Želim da prvo pojedeš a zatim možeš postavljati pitanja, ionako ono dolje može pričekati."
"Jesam li pokvarena?"
"Prvo jedi." A potom kratka stanka. " Ne govori to, ti si sasvim u redu. Nisi pokvarena. Samo ne..."započne ali ne dovrši misao a ja ga na to ne tjeram jer mogu vidjeti a i osjetiti što mi pokušava reći. Uhvati me lagana nelagoda i osjetim snažni toplinski val kako mi se širi licem. Dragi Bože, nadam se da se ništa ne primjećuje. Mogu li vampiri baš sve primjetiti?
Hrana mi godi, a godi mi i prizor a i sviđa mi se kako govori. Volim njegovu boju glasa koja me sasvim smiruje i opušta. Sviđa mi se kada je u mojoj blizini, sviđa mi se biti ovisan o ovom osjećaju.
Nakon nekog vremena kapci mi postaju teški pa se moje treptanje smanjuje. Christopher sjedi za radnim stolom i prepisuje gradivo iz svakog predmeta ponovo u moju bilježnicu.
Možda je slučajnost što imamo slične rukopise, možda je slučajnost što imamo ono nešto što mnogi drugi nemaju.
Kada se prepustim snu, utonem u mekoću posteljine i apsolutnog ništavila.
YOU ARE READING
HLADNOKRVNI #uređuje se
Fantasy"Kada kročiš ovom zemljom, ti i tvoja djeca će te se držati Tame, pit će te samo krv, jesti samo pepeo, bit će te onakvi, kakvi ste bili pri smrti, Nikad umrijeti, zauvijek živjeti. Zauvijek hodati samo Tamom i sve što dotaknete, pretvorit će se u...
