HLADNOKRVNI #uređuje se

6. VRANA •uređeno

Budim se na zvuk kljuna koji pijucka vodu iz zdjelice na noćnom ormariću.
Znam da se vratila. Otvaram oči i podižem pogled prema sivo-crnom perju, no okrećem se lagano na drugu stranu želeći nastaviti spavati. Osjećam se smeteno dok me ona tako promatra.

"Što?" Upitam je kada se podignem na podlakticu ruke. Ona ne odgovori ništa samo grleno proizvodi zvuk od prije. "Žao mi je, ako si gladna morati ćeš pričekati zoru" , kažem spuštajući se ispod plahte.

Osjetim kako kljunom otima plahtu i nateže ju kako bi me otkrila. "Vidimo se za doručak. Spavaj" , naredim joj uzimajući plahtu i pokrivam se preko glave. Ponovo osjetim da me promatra pa otkrijem sve sa sebe.

Ponovo kljucne po njegovim koricama. Vrane su pametne ptice, pa je pogledam načas kako stoji pored dnevnika. Vrane pamte lica, imaju odličnu memoriju a zatim je pogledam i kažem: " Poznajemo li se?" Njezina se figura uspravi kao da potvrđuje činjenicu. Sada je pozorno promatram.

Zamišljeno gledam a potom protrljam umorno oči dlanom. Vrana si stane popravljati perje kljunom, raširi lagano krila, protrese perje i odleti sa prozorske daske.
Zuji mi u ušima od prenaglog dizanja iz kreveta. Osjetim navalu adrenalina. Joseline je jednom rekla kako Waltersovi imaju vranu za kućnog ljubimca te da nikada nije shvaćala koja je njezina svrha. No, ta vrana bila je čvrsto vezana uz braću Walters i gotovo se nikada nije odvajala od njih. Vrana se ponovo vratila na prozorsku dasku kada se lecnem na njezino komešanje.

Naučila sam da vjerujem svom instinktu i znakovima oko sebe.
Moj istrenirani mozak stavlja strah po strani, otpušta ga kako bi onaj drugi dio njega obavio zadaću. Nataknem dostupne tenisice pa se izšuljam kroz prozor pa na stablo i začas mi stopala dotaknu zelenu travu.

"Ne sviđa mi se ovo", promrmlja uzimajući Paigein bicikl naslonjen uz zid kuće.
Vrana se vine iznad mene i lagano leti u smjeru kuće Waltersovih.
Pedaliram i udišem tamni, noćni zrak. Skrećem u ulicu i vozim do kraja gdje naglo dolazim sa bicikla, ostavljam ga na trijemu, zabacujem se na granu i ulazim na balkon.
Začujem klepetanje krila, no ono dolazi iznutra. Oprezno ulazim u prostoriju koja je nekoć bila nečija soba.

"To je veoma glupi ili pak hrabri potez" , kaže muški, strogi glas kada se naglo zatvore balkonska vrata.

"Tko je to?" Uspaničeno kažem dok rukama tražim čvrsti predmet.

"To bih i ja volio tebe pitati" , ponovo kaže ali glas sada dopire negdje bliže.

"Što želiš od mene?" Govorim dok mi srce prejako pumpa u totalnom mraku i prisjetim se kako me Joseline zatvorila u kontenjer.

"Bojiš se. To je dobro" , reče glas nakon kratke stanke otprilike na sredini prostorije.

"Ne bojim se! Što želiš?!"

Začujem kako njuši i osjetim zrak koji me zapuhuje ali nitko se ne nalazi toliko blizu mene. I dalje ne pronalazim nikakav predmet za samoobranu.

"Nula pozitiv, ta mi je najdraža."

Ne shvaćam što govori i kakve veze ima krvna grupa. "Ponavljam, što želiš?"

"Tko si i što tražiš ovdje?" Upita me s malom stankom između oba pitanja a ja napipam neku drvenu stvarčicu u obliku noža te ju čvrsto urezujem u dlan ruke. Znam da me vidi ali se abnormalno brzo kreće,

"Hah, stvarno misliš da se tako lako dobivaju odgovori?"

"Ja dobijem uvijek ono što želim!" Zareži i skoči a zatim čujem korake koji mi se sa svim strana približavaju. Ne vidim ništa i u naletu osjetim kako me nešto nabija u zid koji se nalazi podosta od mene. Ispuštam bolni uzdah dok mi je drvena stvar još u dlanu i reže mi kožu.