20. NA OBALI •uređeno

781 51 7
                                    

   Dan je bio dug a Claire i Paige kao da su me prestale primjećivati zbog odlaska na obalu.
Potrudila sam se ispeći kekse, točnije hrpu keksa.
Čelo mi je znojno od vrućine i toplog zraka iz pećnice.
Danas se nisam potrudila pospremiti sobu.
Ujaci. Džepna maramica. Priče o legendama.
Znači nije san. Ovo se zbilja događa.

Pomaknem ruku i umalo uništim čašu soka od naranče.
Trebala bih biti smirena, no sve sam napetija i sve češće provjeravam na sat.

"Znaš, ako u jednoj minuti pogledaš pet puta u sat i dalje pokazuje isto vrijeme?" Reče Paige koja se naslađuje prvom keksom s vrha.

"Zbilja? Hvala ti na toj informaciji", odgovorim joj a ona zakoluta svojim lijepim očima.

"Koliko misliš toga ispeći?" Upita me punih ustiju.

"Još tridesetak komada?"

"Hh. Ako ovo nosiš na obalu, trebati ćeš duplo. Oni tamo, jedu ko' vukovi", kaže Paige podrugljivo.

"Misliš?" Uplašim se činjenice da je to ipak premalo smjese.

"Aha."

"Zamijesiti ću još, imam vremena..."

"O zaboga, pojesti će te živu, garant", reče Paige pa se nasmije i trkne me.

"Jako smiješno, ha-ha."

"Pa je. Trebala si si vidjeti izraz. Pa, uživaj u pečenju keksa i u čemu god."

"Hvala", kažem pomalo rastegnuto s dozom brige u glasu.

  Sat vremena ranije sjedim za kuhinjskim stolom.
Paige i Claire gledaju u mene.
Prije nekoliko minuta provjerila sam imam li sve potrebne stvari unutar ruksaka. Dakle. Ovo počinje biti pomalo neugodno.
Posegnem ponovo da provjerim ruksak ali se predomislim i počinjem nervozno gristi kožicu oko noktiju dok tresem nogom ispod stola.
Poskočim na zvuk trube Zachova kamioneta. Stiže na vrijeme.
Sjedam na suvozačko mjesto pogledavajući u zabarikadiran stražnji dio njegova kamioneta.
Torbu stavljam sebi pod noge i vežem se sigurnosnim pojasom.

"Jesi li ti to nervozna?" Upita me Zach smještajući se u vozilo.

"Samo malo."

"Bez brige, neće te pojesti. Obećajem."

"Zašto mi to danas svi govore."

"Misliš na Woodove?" Upita Zach smrknuto.

"Da."

"Postoje razlozi."

"Kakvi?"

"Radoznalost je ubila mačku. Saznati ćeš, uskoro. Malo strpljenja, gospođice", reče samodopadno Zach.

"Hah, mačka ima devet života. Uostalom, radoznalost je pokazatelj inteligencije."

"U redu, neću se nadmetati. Pobjedila si" kaže Zach podižući dlanove s volana u znak predaje i ugodno nabaci vedar osmijeh.

Vožnja ne traje dugo. Ne ispitujem ništa za vrijeme vožnje sve dok kamionet ne uklizi ispod otvorenog krovišta koje mu je namijenjeno za parkiranje.
Ispred nas stoji malena prizemnica sa drvenom klupom i okruglim stolom napravljenim od panja.

Mogu čuti valove, miris mora, soli, vatre i tople čokolade.
Ovdje na obali je otvoreno i mnogo je svježije no što se čini.
Billy izlazi iz kuće a sa plaže se začuju čudni zvukovi, očigledno internog pozdrava.

"Zdravo, Billy. Nismo se dugo vidjeli", kažem i zalupim Zachovim kamionetom.

"Elizabeth", reče Billy i radosno se nasmije pa raširi ruke a ja se začas nađem u njegovu zagrljaju.
Miriše na mahovinu, drvo i kožu.

HLADNOKRVNI #uređuje seWhere stories live. Discover now