Ljubav na svjetskom prvenstvu

3.

Budim se. Šest ujutro je. Vedrana još spava. I meni se spava. Ali odlučila sam, idem na trčanje. Obavljam higijenu, oblačim se i krećem. Mislila sam i Arthura uzeti, pošto i on voli trčati ali ne želim ga po ovoj vrućini gnjaviti. Pješke sam išla do staze za trčanje. Kada sam došla krenula sam trčati, logično. Trčala sam nekih pola sata kad sam čula vibriranje. Bio je to moj mobitel. Pogledala sam na ekran i vidjela sam da me zove Veki. Što li je sad?
" Aaaaaaaaa, seleniaaaa!!!"- Čula sam glasno uzbuđeno vrištanje s druge strane telefona.
" Ajmee šta mi se dereš na uho, nije da Hrvatska reprezentacija spava u istom hotelu kao i mi!" - Uslijedila je tišina.
" Kako si pogodila?" - šta?
" Molim? Šta pričaš?"
" Sele, ovdje je autobus Hrvatske nogometne reprezentacije, upravo ispred našeg hotela!"- ja sam u šoku, i to velikom.
" Daj Vedrana, nije mi baš do šale."-kaem
" Sele ne zezam te, pa ne bih te za tako netšo zezala, o Bože eno ga!"
" Vedrana koga evo plašiš me?!"
" Pa Pjaceee!"-kaže kao da je to najočitija stvar na svijetu.
" Ti si luda!"
" Da za njim!"
" O Bože, ja ne mogu vjerovati, molim te ostani u sobi i nemoj ih daviti."
" Naravno da neću, još da ih otjeram!"- obije smo se nasmijale na to.
" Ajde ćao, idem dalje trčati."
" šta nećeš doći?"
" Ne još, tek trčim pola sata."
" Ok, vidimo se"
" Ćao!" - Ja sam trenutno u šoku, i ne mogu k sebi doći. Još ne vjerujem da je to istina. Krenula sam trčati i zaboravila na sve, na njih, na vrijeme, na mjesto, trčanje me uvijek opuštalo i rješavalo negativnih misli, kada trčim ne mislim ni na što, kao i dok igram rukomet, kada radim ono što volim, ne razmišljam ni o čemu, samo o tome što radim. Uzela sam pauzu od kluba i reprezentacije dok se ne vratim. Da, da ja sam vam u repki. Trenutno nemamo utakmice za reprezentaciju, ali imamo za klub, žao mi je bilo napustiti ih, pošto igram u prvoj postavi i kapetanica sam, ali one su odličan tim i one to mogu i bez mene. Pogledala sam na sat kada sam vidjela da je deset sati, šta već trčim četiri sata?! Okrenula sam se i krenula nazad trčati prema hotelu. Trčim već nekih sat vremena pravcem prema hotelu kada sam primijetila da mi je vezica odvezana. Pogledala sam u pod da vidim hoću li zapeti. Odjednom osjetim udarac.
"Ajme oprostite."- Jao glupačo pa nismo u Hrvatskoj. Brzo sam se počela ispričavati na engleskom.
" I' m so sorry, I..."- Osoba me prekinula i počela pričati na Hrvatskom.
" Oprosti ti meni, jesi li dobro?" - u šoku sam.
" Da ja sam super, ti? Mislim pao si ogrebao si se."-kažem
" Ma ništa strašno."- Stajali smo par trenutaka u tišini. Pa je on progovorio.
" Nego, kako to da sam sreo nekog našeg ovdje?"
" Došla sam na trčanje, trčim od šest sati pa se sad vraćam u hotel, a ako misli općenito zašto sam ovdje, onda je to zbog svjetskog prvenstva, ti?"
" Isto, nego mogu li vam znati ime mlada damo." - Zacrvenila sam se.
" Naravno, oprosti, ja sam Selenia drago mi je."
" Ja sam Marko, meni je još draže."- Od kako je rekao svoje ime, učinilo mi se da ga od nekud znam.
" Oprosti , ali znamo li se mi možda od prije, mislim poznat si mi od nekud ali ne mogu se sjetiti od kud."
" Od kud si?"-upita me
" Iz Zagreba." -kažem
" Hm, ne znam moda iz viđenja, živio sam neko vrijeme u Zagrebu, inače sam iz Varaždina."
" Nemam pojma možda se sjetim, nego idem ja sada, prijateljica me zvala da se vratim u hotel jer joj je dosadno."
" U kojem ste hotelu?"
" U the Curve."
" Odlično, i ja isto, mogu li ići s tobom?"
" Naravno!"- Krenuli smo zajedno trčati prema hotelu, simpatičan je, ali možda to nisam trebala učiniti, ipak sam ga tek upoznala, a što ako je ubojica? Ubrzo sam izgubila te ružne misli i počeli smo pričati.
" I kako to da jedna cura ide gledati svjetsko u nogometu?"-upita me.
" Ne znam, jednostavno obožavam nogomet, to je moja ljubav, s tatom sam ga uvijek pratila, od malih nogu, mnoge cure prate nogomet ne zbog nogometa, već zbog nogometaša, ali ja pratim nogomet zbog nogometa, stvarno ga obožavam, igram rukomet ali nikad mi nije bio zanimljiv za gledati koliko nogomet, rukomet volim igrati, dok nogomet gledati."
" Vau, inače većina cura koje znam nogomet gledaju zbog igrača, ti si prva koju sam upoznao da nogomet gleda radi nogometa, zadivljujuće. Imaš li omiljenog nogometaša?"
" Imam, odnosno imala sam, bio je to Mandžo, ali od kada je otišao, nemam baš, svi su mi super, stvarno svi ostavljaju srce na terenu, i stvarno imamo sreću to imamo takvu reprezentaciju. Ti, imaš li nekog favorita?"
" Iskreno, i nemam, isto ih sve obožavam, ideš li sada na ovu prvu utakmicu sa Argentinom?"
" Da naravno, ti?"
"Da."
" Na kojoj će tribini biti?"
" Ma vidjet ćeš me, nećeš me moći fulati, doći ću do tebe."- Taman kad je to izgovorio našli smo se pred hotelom.
" Dobro ništa onda idem ja, vidimo se!"
"Vidimo se!" - brzo sam došla do hotelske sobe.
" Vekii evo me!"-kažem ulazeći u sobu
" Ajme pa gdje si ti do sada zabrinula sam se?"
"Ma bila sam na trčanju i udarila sam jednog lika pa smo se upoznali, i onda smo se raspričali, iz Hrvatske je, u ovom je hotelu, i biti će na utakmici doći će do nas."-kažem sve u jednom dahu
" Opaa, jako zanimljivo, a kako se zove?"
" Marko."- Otvorila je širom oči
" Da nije Pjaca?"
" Ma nije, mislim bio mi je jako poznat, ne znam od kud kaže da je bio par godina u Zagrebu, ali da je inače iz Varaždina."
" Hm, onda Pjaca nije sigurno, on nije iz Varaždina." - Nakon pričanja s Veki uzela sam laptop i išla nazvati Paula preko Skypea, jer je u Hrvatskoj sada noć, a tu je dan, teško se priviknuti na ovo.
" Hej malena." - Javio se Paulo.
" Hej veliki, jojj nećeš vjerovati tko je s nama u hotelu."
" Tko?"
" Hrvatska reprezentacija!"
"Lažeš."-kaže mi zbunjeno
" Neee braco ozbiljna sam, samo se ne smije ići kod njih."
" Ajme pre dobro!"
" Ej dušo."- rekli su mama i tata u isti glas.
" Ej mama, ej tata!"
" Bok Paulo, bok teta Ružica, bok barba Darijo!" - Pozdravila ih je Vedrana.
" Ćao ljepotice pa kako si?"- upitala je moja mama dok su joj Paulo i tata uzvraćali pozdrave.
" Odlično sam, hvala na pitanju, kako ste vi?"
" Evo ide, falite nam cure i Arthur isto, kako je on."
" Ma on uživa, stalno ga hlade, ima i svoju sobu sa pravim snijegom u kojoj je -20."
" Joj pa neće valjda doživjeti infarkt ako iz tako hladnog u toplo?" - Upita me mama zabrinutim glasom.
" Neće mama, ne brini, tamo je razina brige na visokom nivou, stvarno živi kao car."- Zatim se oglasio moj tata
" Nego Veki da pitamo tebe, kada nam već Selenia ne želi reći, ima li ona kakvog momka?"- Veki se samo nasmijala i pogledala prema meni.
" Nemam tat... "- Prekinula me.
" Pa ne znam danas je išla na trčanje i rekla mi je da je upoznala nekakvog Marka, iz Hrvatske je, i u istom je hotelu ko i mi..."
" Opaaa!"- Rekao je Paulo
" Paulo daj molim te, nije mi to dečko pobogu pa znamo se tek par sati, nisam baš takva."
" Da imaš pravo dušo, pusti ti šta Paulo priča."
" Hvala ti mama, volimo vas puno."
" I mi vas dječice, čuvajte se."
" Čujemo se sutra pusa."
" Pusa." - Poklopili smo, zadaviti ću onog papka Paula čim ga se dočepam. Joj nisam se dugo čula sa Loresom ,moram je nazvati.
" Halo."
" Hej Loresa, smetam li?"
" Hej ljubavi, naravno da ne smetaš, pa kako si mi, kako ti je tamo?"
" Ajme nećeš vjerovati, u istom smo hotelu kao i reprezentativci Hrvatske!"
" Ozbiljno ajmeee, moraš mi nabaviti potpis od Lovrena."
" Pokušati ću ali ništa ne obećajem, oni rade sve odvojeno od nas tako da ću vidjeti ako ću uspjeti, nego kako si ti?"
" A ja sam dobro, fališ mi puuno, i Arthur i Veki, pozdravi je puno, kako mi je Arthur?"
" Jojj i ti meni, pozdraviti ću je ne brini, a Arthur je odlično,živi kao kralj."
" A dušica mala."
" Ništa Lori oprosti ali ja ti sad moram ići, čujemo se sutra obavezno, pusa volim te."
" Naravno, volim i ja tebe pusica."- Ja nju obožavam, stvarno je predivna, samo ne znam što joj ne valja s ukusom kada je moga brata odabrala, ah šta se može! Bilo nam je jakooo dosadno pa sam odlučila da ću ipak ići s Veki do šoping centra. Provele smo tamo četiri sata. ČETIRI SATA!!?
Ljudi moji ona nije normalna. Ja sam umirala od dosade dok je ona tražila neke cipele, užas. Za mene je raj kada idem tražiti tenisice za trening, utakmicu, ali ne i ovo. Nikad više. Nikad. Mislim uostalom tko me i tjerao. Vratile smo se u hotel. Dok je ona raspremala to je sve kupila, ja sam otišla po Arthura, taman se smračilo i nije bilo toliko vruće. Otišli smo nas dvoje prošetati. Trebalo mi je malo odmora od svega. O svemu sam razmišljala. I zato više volim trčanje nego šetnju. Kod trčanja nema vremena razmiljati, dok kad šeta razmišljaš o svemu, bilo to ružno ili lijepo. Nismo se nešto dugo šetali, nekih pola sata. Tada sam ga odlučila vratiti u hotel. Izgrlila sam ga i vratila ga natrag u njegovu sobu. Ne znam kako izdržavam bez njega. Vratila sam se u sobu u kojoj je Vedrana već krmila. O Bože koja spavalice. Ja sam se istuširala i krenula sam spavati, kad sam odjednom čula kucanje na balkonskim vratima, srce mi je stalo, otvorila sam vrata i vidjela sam da je to Marko.
" Kako si saznao u kojoj sam sobi?"-upitam ga.
" Ah, lako saznam ono to me zanima, došao sam ti zaželjeti laku noć, i htio sam te pitati bi li možda išla sa mnom sutra trčati oko pet ujutro?"-upitao me.
" Da može, gdje ćemo se naći?"
" Ništa ti ne brini, doći ću ja po tebe."
" Ok, može, pa hvala ti to si došao i laka noć i tebi." - Nasmiješio mi se, mahnuo mi je i nestao s balkona.
" Sele, tko je to bio?" - Čujem Vedranin pospan glas.
" Veki smo ti spavaj, reći ću ti sutra."- Nisam dobila odgovor, odmah je zaspala. Ja sam se neko vrijeme vrijeme vrpoljila, a zatim sam zaspala.

〰〰〰〰〰〰〰〰〰〰〰〰〰〰〰

Evo ga i treći nastavak! Napokon se neto deava, biti će jo zanimljivije kada ona zapravo sazna tko je on😊😉 nadam se da vam se sviđa priča
💙