Ljubav na svjetskom prvenstvu

30.

MARKO R. P.O.V.

Čini mi se kao da ova prokleta vožnja traje godinama. Nakon mukotrpnih šest sati napokon sam stigao u Zagreb. Uzeo sam taksi i odvezao se do Dubrave gdje mi je Pjaca rekao da se nalazi.
" Dobro večer oprostite trebao bih u posjedu Seleniji Marić."
" Žao mi je gospodine, ali posjete su završile, možete doći sutra od 9-15."
" Molim vas hitno je."
" Stvarno mi je žao ali morate doći sutra."- rekla je te sam otišao van. Nazvao sam opet taksi da dođe po mene, auto mi je kod stana a do tamo ima dosta hoda. Sjeo sam te me odveo. Došao sam u stan, presvuko se i legao u krevet. Imam osjećaj da danas neću zaspati.

Jutro je. Kao što rekoh nisam baš spavao noćas. Nisam mogao. Ustao sam se iz kreveta, obavio rutinu presvukao se, sjeo na trosjed i upalio televiziju. Nisam jeo ništa od jučer kako sam saznao, nije mi ni do čega. Na televiziji su bile jutarnje vijesti, u kojima se govorilo o Seleniji i o tome što se desilo. Ne mogu i dalje vjerovati. Uzeo sam daljinski i brzo ugasio televiziju. Ne mogu ovo slušati. Pogledao sam na mobitel da vidim koliko je sati. Bilo je 8:20. Odlučio sam otići do dućana. Ne trebam ništa kupiti ali samo da se maknem odavde. Došao sam tamo i slučajno zalutao u police s igračkama. Malo sam gledao i ugledao sam plišana Mašu i plišana medu. Kada sam ih vidio odmah sam se sjetio kako ih Selenia obožava te sam ih odlučio kupiti, a voli i plišance. Platio sam i izašao sam van. Pogledao sam koliko je sati i vidio da je 8:40. Uputio sam se prema autu kako bi išao do bolnice. Za par minuta sam bio tamo te sam ušao unutra. Pitao sam gdje se nalazi te mi je medicinska sestra pokazala sobu te sam ušao unutra. Ne znam koliko ću izdržati unutra da ju gledam tako bezpomoćnu. Tako je mirna i izgleda kao da spava.
"Bok anđele, znam da me ne čuješ ali ovako kad pričam s tobom imam osjećaj da me razumiješ."- govorio sam joj tiho stavljajući plišance do nje.
" Znam da si jaka i molim te izdrži ovo."

SELENIA P.O.V.

Ne znam što se događa, sve mi je crno, ne mogu otvoriti oči i ne mogu se pomaknuti ni milimetar. Ali čujem sve oko sebe i svjesna sam svega. Čujem neki glas i mislim da je to Marko. Pokušavam otvoriti oči svom snagom, ali ne uspijevam. Ne sjećam se što se jučer dogodilo, samo znam da sam imala utakmicu protiv bivšeg kluba i to je to.
" Volim te. Vidimo se kasnije."- čula sam njegov glas te mi je potvrdio da je to on. Došao ne do mene i otisnuo mi poljubac na čelo.Nakon njega došle su moje suigračice i treneri. Pričali su nešto međusobno ali ih i nisam baš pretjerano razumjela. Kasnije su došli mama, tata, Paulo, Vedrana, Pjaca, Loresa. Najviše mi je krivo jer ih sve čujem ali im ne mogu pokazati da sam svjesna toga. Pričali su nešto s doktorima te je on rekao da su male šanse da preživim na što sam čula plač. Male šanse? Sve ih čujem ovdje kako male šanse? Nadam se da ovo što čujem da pričaju je nekakav znak. Samo se želim ustati iz ovoga kreveta i nastaviti živjeti normalan život.

VEDRANA P.O.V.

Svi su otišli. Ja sam još htjela ostati uz nju. Došla sam do njenog kreveta i sjela. Nasmijala sam se kada sam vidjela da su pored nje Maša i medo. Znam koliko ih obožava.
" Hej kravice."- rekla sam tiho gladivši joj ruku u kojoj je bila infuzija.
" Molim te probudi se, jako nam fališ. Neopisivo jako. Nadam se da me negdje duboko u sebi čuješ šta govorim. Znam da si jaka i da ćeš izdržati ovo, vjerujem u tebe."- dovršila sam te sam ju zagrlila i otišla iz bolnice.

SELENIA P.O.V.

Iskreno, ne znam kako nazvati ovo stanje u kojem sam ja, osjetim dodire i čujem što mi se priča. Kao da spavam, samo se ne mogu probuditi niti pomaknuti. Užasan osjećaj. Netko mi ulazi u sobu. Dolazi do mene te mi vadi nešto iz ruke, vjerovatno cijev za infuziju te stavlja novu.

~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~
Ipak je danas poseban dan pa sam odlučila izbaciti još jedan nastavak s ovim predivnim bićem💙.

Oprostite na greškama.
Lya🖤