Forever Young

The diary

Harry P.O.V.

Sjedio sam u fotelji i čitao knjigu kojoj nisam obraćao pažnju. Ovdje smo već par dana i nisamo našli ama baš ništa. Alex i Niall kao da su u zemlju propali, nema im ni traga. Ulazna vrata su se otvorila i untra je ušao zadihani Louis.

"Niall... u šumi... Alex... pobjegla"-govorio je dok je pokušavao doći do zraka.

"Prvo se smiri i duboko diši, pa nam onda reci što se dogodilo"-Damon nam se pridružio u razgovoru. Duboko je udahnuo pa započeo.

"Pronašao sam Nialla u šumi, bili smo u potrazi za Alexandrom koja je pobjegla"-rekao je u jednome dahu.

"Idemo ih onda pronaći prije nego što se nešto loše dogodi"-rekao sam i izašli smo iz stana.

***************

Puhao je hladan vjetar koji je ledio kosti u tijelu, ali nisam ništa osjećao jer sam bio pa, mrtav.

"Gdje si ga vidjeo zadnji put?"-upitao je Damon Louisa.

"Tu je bio, ali..."-prekinuo ga je nečiji vrisak. Potrčali smo prema izvoru zvuka koji se začuo nedaleko od nas. Ugledali smo Nialla sa kolcem u srcu kako leži na podu. Kako je...? Nije mi baš jasno.

"Hoćete li tu stajati ili će te mi pomoći?"-rekao je Niall ljutito. Prišao sam mu i kleknuo pored njega.

"Ovo će sada boljeti"-rekao sam mu i izvukao kolac. Zasiktao je od boli i ustao. Očekivao sam nekakvu drugu reakciju.

"Kako to... Ali ti si... Zašto nisi... Kako je to moguće, Niall?"-bio sam zbunjen.

"Nemamo sada vremena za objašnjenja. Klaus je oteo Alexandru i izbrisati će joj sjećanja na mene"-rekao je Niall.

Alexandra P.O.V.

Sjedila sam u biblioteci u fotelji skupljenih nogu. Nisam mogla plakati, suze kao da su se isušile. Umro je jedan dio mene, a ja ne mogu plakati. Klaus će patiti za svoja djela, neće ne kažnjeno proći. Zavrištala sam iz svega glasa i slučajno napravila kuglu od vatre. Kugla je poletila u policu i vatra se ubrzo raspršila po ostalim knjigama.

Nisam se ni trudila ugasiti vatru, kao da će Klausu nedostajati par knjiga ili stotinjak. Vatra se raspršila po ostalim knjigama, ali jedna je ostala ne taknuta. Ustala sam i uzela knjigu u ruke. Otvorila sam prvu stranu na kojoj je pisalo Dnevnik Penelope Bennett. Bila sam zbunjena. Otkuda Klausu njezin dnevnik? Okrenula sam sljedeću stranicu na kojoj je pisalo:

Rođena 17.08.1000. godine,

Doncaster, UK

Nemoguće. Moram se vratiti u Doncaster i pronaći njezin grob. Listala sam stranice dok nisam pronašla ovo-'Danas napravihsmo James i ja peti prsten koji zadaje čarobne moći vješticama. Ako se on uništi, sve čarobne moći će nestati zauvijek. Ponijeti ću ga sa sobom u grob i jedino ga moja nasljednica može pronaći.'

Čula sam šuškanje ispred vrata i brzo sam zatvorila knjigu. Moram ju sakriti i to brzo. Sjetila sam se onoga prolaza koji je vodio do Damienovog groba. Prišla sam polici i otvorila ju. Zidovi i podovi su bili napravljeni od kamena, pa sam izvadila jedan kamen i sakrila knjigu u tu rupu.

Prišla sam zatvorenoj polici i prislonila uho na nju. Nisam ništa čula izvana, sve je bilo tiho. Pretiho. Polagano sam otvorila vrata i pogledala ima li koga. Zrak je bio čist. Izašla sam i zatvorila policu. Oprezno sam hodala pazeći da ne stajem na škripave daske, ali to nije bilo potrebno.

Pored mene se čuo onaj vušš kada bi vampiri koristili svoju super brzinu. Okrenula sasm se oko sebe, ali nije nikoga bilo. Netko se igra sa mnom i to mi se nimalo nije sviđalo. Opet se začuo taj zvuk, ali sada je bio iza mene. Okrenula sam se i dalje sam bila sama u biblioteci. Okrenula sam se da izađem i srce mi je preskočilo jedan otkucaj jer je Nicholas stajao ispred mene. Ako ugledaš Nicholasa ispred sebe to nikada nije dobar znak.

"Krenuls si nekamo?"-nakrivio je glavu.

"Da, što dalje od tebe"-krenula sam ga zaobići, ali me je primio za lakat.

"Ne bih rekao, draga"-zašto me onda uopće pitao? Nisam htjela da mi ponovno pije krv, ali drugog izlaza nisam vidjela. Osim ako... Izašli su mi očnjaci i ugrizla sam ga za vrat. Pobrinula sam se da ga ugrizem dosta duboko da može patiti u ovih 24 sata. Naglo sam se odvojila od njega, jer sam osjetila oštru bol u leđima. Pala sam na koljena i pokušala opet ustai, ne mareći za bol, ali nije to bilo tako lako.

"To nisi sada smjela napraviti"-prišao mi je s leđa i rekao. Zario je svoje oštre očnjake u moj vrat i priznajem, nije bio baš nježan. Bolilo je kao sami vrag i ako ne prestane uskoro, završiti ću pod zemljom. Nisam imala snage odgurnuti ga od sebe. Bila sam previše slaba zbog tolikog gubitka krvi. Zadnje čega se sjećam je to da netko Nicholasa odvaja od mene i daje mi svoje krvi, a ostalo je sve bilo u magli.