Forever Young

Remember the forgoten

Prvo kada sam otvorila oči sam ugledala bijelinu. Ustala sam i pogledala oko sebe, bila sam na livadi punog cvijeća. Je li ovo raj? Bila sam sigurna da sam umrla.

"Nisi mrtva"-rekao je glas iza mene. Okrenula sam se i ugledala curu koja izgleda isto kao ja. Kako je to moguće?

"Jer si ti moj izgubljeni potomak"-samo sam ju blijedo gledala. To je nemoguće, ja to ne mogu biti.

"Možeš i jesi. Kada se probudiš biti će ti sve jasno"

"Ali kako kada sam ovdje?"-okrenula sam se oko sebe.

"Sve ćeš saznati uskoro i upoznati ćemo se prije nego što misliš"-što je htjela reći sa time? Prije nego što mi je mogla išta reći, cvijeće je počelo blijediti i bjelinu je zamijenila crnina. Otvorila sam ponovno oči i oštro udahnula zrak. Digla sam se u sjedeći položaj i stavila ruku na trbuh. Bio je ravan. Zašto sam živa? Jedino ako mi netko nije... Brzo sam ustala i prišla prozoru. Odmaknula sam zastore i sunce me je odmah zaslijepilo, više nego inače.

"Odmakni se od prozora, treba ti mir i odmor"-rekao je poznati glas i zatvorio zastor.

"Niall?"-okrenula sam se prema njemu i ugledala dobro poznate oceansko plave oči.

"Niall mislila sam da si mrtav"-govorila sam dok sam ga čvrsto grlila.

"Nisam mrtav, vidiš da stojim ispred tebe živ i zdrav"-odvojio se od mene i rekao. Uzeo mi je lice u svoje velike ruke i pomilovao me po obrazu.

"Nemoj me nikada više napustiti"-poljubio me je u čelo i krenuo prema vratima.

"Niall, jesu li naša..."-nisam mogla dovršiti rečenicu do kraja.

"Dobro su. Ne trebaš se brinuti"-odahnula sam od olakšanja.

"Mogu li ih vidjeti?"-nakon što sam prošla kroz pakao barem zaslužujem da ih vidim.

"Bojim se da to neće biti moguće trenutno"-počešao se nesigurno po glavi. Ako je ono što mislim da skriva od mene, onda ne znam što ću napraviti.

"Niall, jesam li ja..."-već sam znala odgovor na to pitanje.

"Alex, slušaj me"-prišao mi je i dignuo glavu da ga gledam u oči.

"Morao sam to napraviti"-pojavio mi se veliki upitnik iznad glave. Nije valjda...

"Ja sam ti dao svoje krvi, jer sam znao što ćeš napraviti"-kako je... Michelle. Spustila sam glavu i okrenula se. Postala sam ono što nikada nisam htjela postati, čudovište noći koje se hrani nevinima.

"Niall, djeca su u opasnosti. Ako dospiu u krive ruke..."-prekinuo me je.

"Neće dospjeti u krive ruke. Ništa im se neće dogoditi"-kako je mogao biti siguran u to?

"Kako znaš da neće?! Svatko je sposoban uzeti tek rođenu djecu, takve stvari se ne mogu znati"-zaderala sam se na njega i suze su mi počele teći.

"Zašto plačem?"-upitala sam ga dok sam brisala suze sa obraza. Nikada prije nisam lako zaplakala, ali sada izgleda da se to promijenilo.

"Zato što ti je sada sve pojačano, posebno raspoloženje"-htio mi je prići, ali sam se odmaknula od njega.

"Ostavi me na miru. Želim biti sama trenutno"-trebao mi je trenutak samoće.

"Alex..."-prekinula sam ga.

"Molim te odlazi Niall"-novi val suza je navrnuo iz mojih očiju. Pogledao me je još jednom i izašao iz sobe. Naslonila sam se uza zid i skliznula niz njega. Ovo je bilo jednostavno previše za mene. Zatvorila sam oči i duboko udahnula, opet sam ih otvorila i našla sam se na dobro poznatoj verandi. Ne sjećam se da sam ikada ovdje provodila svoje vrijeme noću.

Na stolici sam sjedila ja i promatrala ogrlicu koju mi je dao Niall kada smo bili još djeca. Kroz vrata je izašao Klaus i sjeo pored mene. Pričao mi je o svojoj sestri koja je umrla, Evangeline.

"Nećeš se sjećati da si bila zaljubljena u Nialla, sjećati ćeš se da ste samo bili prijatelji, ništa više. Mrtav je i nećeš tugovati za njime. Zaboraviti ćeš ovaj razgovor"-Klaus me hipnotizirao da zaboravim Nialla. Kako je mogao?  Trepnula sam i opet se našla u sobi u kojoj sam se probudila.

Glava me naglo zabolila i sjećanja od mene i Nialla su mi počele dolaziti, jedna po jedna. Praznina u srcu je bila napokon popunjena, više nisam osjećala nikakav teret na srcu. Ustala sam i prišla vratima.

"Niall?"-otvorila sam vrata i zazvala njegovo ime. Trepnula sam i našla se na groblju. Sjedila sam na jednoj stepenici ispred grobnice. Sjećam se ovoga, bilo je to prije par dana.

"Alex?"-i ja i Alexandra iz prošlosti smo se okrenule prema osobi koja je izgovorila moje ime.

"Niall?"-upitala sam ga začuđeno.

"Alexandra, nemamo puno vremena"-prišao mi je i ja sam ustala.

"O čemu pričaš? Živ si, kako je to moguće?"-pogledao je u moj trbuh, pa opet u mene.

"Vjerovatno ćeš me mrziti kada ti ovo napravim, ali moram. Žao mi je"-zbunjeno sam ga pogledala i htjela nešto reći, ali se ugrizao za zapešće i stavio svoju krvavu ruku na moja usta. Htjela sam se od njega odmaknuti, ali me je sa svojom slobodnom rukom držao stražnji dio glave. Odmaknuo je ruku iz mojih ustiju i pogledao me u oči, hipnotizirajući me.

"Vidjeti ćemo se uskoro, pahuljice. Ali ovo moraš zaboraviti"-i s time je nestao. Opet sam se našla u prijašnjoj kući.

"Alexandra, jesi li dobro?"-upitao me je Niall koji je stajao ispred mene. Pogledala sam u njegove oči boje oceana koje su mi nedostajale.

"Niall, tebe nikada ne bi mogla mrziti"-prišla sam mu i zagrlila ga. Uzvratio mi je zagrljaj i rekao-"Sjetila si se"

"Jesam"-odvojila sam se od njega i poljubila ga strastveno.

"Sjetila sam se Klausovog čina da te zaboravim"-odvojila sam se od njega i stavila svoje ruke na njegove obraze. Više ništa ne može poći po zlu.

Kako sam samo bila u krivu.