Forever Young

Meet the mother (season 3)

3 mjeseca su prošla od kako me Damien drži zarobljenu u njegovoj kući. 3 mjeseca je prošlo od kako sam saznala da sam trudna i trbuh mi izgleda kao da sam u petom mjesecu trudnoće.

Damien me hipnotizirao da ne napuštam kuću, samo ako je on u mom prisustvu. Moja sreća da ima veliku biblioteku, pa mi i nije bilo dosadno ovih proteklih mjeseci. Razmišljala sam o raznim načinima kako da pobjegnem, ali nijedan plan nije uspio. Sve do jednoga dana.

Sjedila sam u biblioteci i igrala se sa svojim moćima. Vatra mi je bila najdraža od svih. Radila sam male loptice od vatre kada sam čula da je netko ili nešto svom snagom otvorio ulazna vrata. Ustala sam iz udobne fotelje da pogledam što se dešava. Čim sam izašla dočekao me je jak vjetar i žena koja se borila sa Damienom.

Čim sam se pojavila oboje su pokrenuli svoje glave prema mom smjeru.

"Znači istina je što vještice govore"-ta žena je okrenula svoju glavu prema Damienu. Što je istina? Da me je ova budala ovdje otela ili ne vjeru da sam trudna?

"Istina je i ona ostaje ovdje"-rekao je Damien. S njom neću nigdje ići, a bome neću ni ostati sa Damienom u ovoj kući ni sekunde više.

"Stvarno misliš da me možeš pobijediti?"-nasmijala se sarkastično. Nemam pojma tko je ova žena, ali je li ona svjesna koliko je moćan Damien? Pogledao me je na kratko i samo je trebala sekundu njegove ne pažnje da mu meni nepozanta žena zabije kolac u srce. Lice mu je brzo izgubilo svoju boju i postalo je sivo sa izraženim venama. Njegovo mrtvo tijelo je palo na pod, ali će biti lju tako ris kada se probudi za par sati.

Žena se okrenula prema meni i počela mi prilaziti. Instiktivno sam napravila jedna korak unatra.

"Nemoj se bojati, neću ti nauditi"-ispružila je svoju ruku prema meni. Imala sam neki osjećaj da mi neće ništa napraviti, pa sam ju primila za ruku. Čim sam ju dotaknula odjetila sam trnce u ruci.

"Tko ste vi?"-upitala sam ju. Ispred mene je stajala žena plave kose i kristalno plavih očiju. Imam osjećaj da sam ovu ženu negdje već vidjela.

"Ja sam Laurel, Klausova majka"-ostala sam zaleđena na mjestu nakon ovoga priznanja. Samo sam ju blijedo gledala.

"Ali.. kako?"-nije mi bilo jasno kako može biti živa nakon 650 godina.

"Jednostavno. Poslije ću ti sve objasniti, ali sada moramo krenuti"-primila me je za ruku i našli smo se na groblju.

"Kako..."-pogledavala sam oko sebe u nevjerici.

"Ti ne znaš da sam ja vještica, zar ne?"-hodala sam za njom do nekakve grobnice.

"Sada znam"-stale smo ispred grobnice na kojo je pisalo Mikaelson. Počela je izgovarati riječi na latinskome i iz prsta joj je potekla krv koju je prislonila na kamena vrata. Vrata su se sama od sebe otvorila, htjela sam ući, ali me je nevidljivi zid zaustavio.

"Ne možeš ući unutra, jer samo tko ima Mikaelson krv može ući. Pričekaj me ovdje"-s time je ušla u grobnicu. Odlučila sam ju pričekati, jer ne bi imalo smisla da bježim. Sjela sam na jednu od stepenica i pogledala u nebo. Bilo je sivo i tmurno kao i proteklih tri mjeseca. Da li me još ostali traže i pitaju se gdje sam?

Louis P.O.V.

Izgubili smo svu nadu da pronađemo Alex. Onaj dan kada se Niall vratio rekao je da ju više nikada nećemo ugledati. Vratili smo se natrag u London nakon ne uspjeha da povratimo Alexandru. Nisam nikome rekao za svoje vukodlačko prokletstvo, nadam se da nitko i neće saznati. Alex mi je pričala kroz koju je bol prolazila kada se pretvarala. Da li ću i ja morati prolaziti kroz to? Gdje god da je sada nadam se da je dobro.

Alexandra P.O.V.

Gdje je ta žena do sada, treba joj cijela vječnost. U daljini su bile baklje, pa sam ubijala dosadu igrajući se sa njima.

"Alexandra Kalisse Tomlinson"-začula sam nepoznati muški glas i baklje su se odmah ugasile. Polagano sam ustala i pogledala ima li koga. Ugledala sam muškarca na kraju puta odakle smo došle.
Hodao je prema meni i stao par metara od mene.

"Kako mi znaš ime?"-nitko me osim moje obitelji nije znao srednje ime, čak niti Niall.

"Ja znam puno toga o tebi nego što misliš"-trebala sam se zabrinuti, ali nisam. Nosio je crnu kapuljaču na glavi i nisam mu mogla vidjeti lice.

"Što želiš od mene?"-na to pitanje sam znala odgovor, ali sam ga svejedno upitala.

"Želim blizance".

"Nećeš ih dobiti, pa makar i morala umrijeti"-zašto svi tako žarko žele moju djecu? To su samo normalne bebe. Pa, normalne su koliko mogu biti s obzirom da su hibridi. On se samo namijao. Što se tu ima za smijati?

"Dočekati ćeš ti smrt prije nego što misliš"-što je to trebalo značiti? Prije nego što je mog mozak registrirao što se dogodilo, taj čovijek se u sekundi stvorio ispred mene i ubrizgao mi nešto u vrat. Primila sam se za mjesto uboda i pogledala u njega. Imao je oči boje lješnjaka koje sam negdje već vidjela. To je i bilo zadnje čega se sjećam, jer me tama obuzela.

.

.

.

Evo mene sa novom sezonom i novim problemima. Alexandra je trudna (kao što već znate) i svi žele tu djecu. Pronaći će se u centru zbivanja nadnaravnoga svijeta, jer svi znaju za njezinu trudnoću. Nadam se da vam se sviđa nastavak.

Nastavci će ići malo sporije, jer još piđem treću sezonu, pa nemojte svaki tjedan očekivati nastavak. Staviti ću ga kada stignem, ali očekujte negdje 2-3 puta mjesečno da ću ga staviti. Ostavite vote/komentar i čujemo se do sljedećeg puta.