Forever Young

Three weeks after

Prošlo je tjedan dana od kako sam zadnji put vidjela Nialla i priznajem, uopće mi nedostaje. To je vjerovatno zbog Aurorinog učinka na mene. Ima moć da natjera osobu da se osjeća vezano za drugu osobu. 

Od one noći u šumi se nisam više pretvarala, Klausa je strah da ne 'umrem', ali znam da je u pitanju nešto drugo. Trenutno sjedim u knjižnici i čitam povijest vampirizma. Sviđa mi se što je kuća velika i prostrana.

"Pakiraj stvari, večers idemo za New Orleans"-rekao je Klaus ulazeći u biblioteku.

"Moram li ići?"-upitala sam ga.

"Kakvo je to pitanje, naravno da moraš"-rekao je i izašao iz knjižnice. Prije tjedan dana sam mu se smijala u lice da neću biti njegova i slušati svaku njegovu riječ. A sada? Sada ga slušam kao izdresirano štene. Ustala sam i uputila se prema svojoj sobi. Izvadila sam kofer i počela se pakirati.

"Nikada ne bi rekla da ćeš TI prijeći na zlu stranu"-rekla je Hope koja je bila naslonjena na okvir vrata. Ni ja nikada ne bi pomislila da će se čudne stvari događati , ali život je pun iznenađenja. Do prije tri godine bi se nasmijala svakome u lice kada bi rekao da nadnaravna stvorenja postoje. A sada sam postala i ja dio tog svijeta.

"Okani me se Isabelle"-izgovorila sam joj srednje ime.

"Kako si me to upravo nazvala?"-počela se ljutiti. Mrzila je svoje srednje ime od kada znam za sebe. Uvijek sam ju provocirala kada smo bile manje. pogledala sam ju u oči i ugledala čisto preziranje prema meni.

"Ako me samo još jednom tako nazoveš, ja ću..."-prekinula sam ju.

"Ti ćeš što?"-nije mi ništa mogla napraviti. Klaus bi joj otkinuo glavu sa ramena iste sekunde, a nisam se nje plašila. Samo je zašutila i otišla. Pobjedonosno sam se nasmijala i nastavila dalje sa pakiranjem.

"Da li ti je nešto napravila?"-osjetila sam njegove ruke na mom struku.

"Nije i nije me strah"-okrenula sam se i pogledala u njegove zelene oči. Imao je tako savršene oči u kojima se uvijek izgubim. Nasmjao se, a ja sam pogula glavu i zacrvenila se. Zaboravila sam da mi može čitati misli. Zašto ja ne mogu njegove?

'Možeš ali se moraš malo bolje potruditi'-podigao mi je glavu i pokušala se skoncentrirati na njegove misli.

'Vidiš da možeš'-čula sam njegove misli. Nasmijala sam se i poljubila ga u obraz. Sjeo je ja stolicu i promatrao me. Bilo mi je malo nelagodno, ali moram se navikunti na to.

"Znaš imaš lijepu stražnjicu"-ustao je i uštipnuo me.

"Hei"-okrenula sam se i strogo ga pogledala pokušavajući se ne nasmijati, ali mi nije uspjelo.

"Moju stražnjicu nitko ne smije gledati..."-prekinuo me je

"Osim mene"-rekao je samouvjereno.

"Zabraniti ću ti da uopće gledaš"-udarila sam ga po ramenu iz zabave.

"A stvarno?"-prišao je vratima i zaključao ih.

"Stvarno"-rekla sam.

"Ne, neću ti to dopustiti"-htio me ugristi, pročitala sam mu misli. Išla sam unatrag dok nisam osjetila zid iza sebe.

"A tko će me u tome spriječiti?"-prišao mi je i stavio ruke pored glave da ne pobjegnem. Jedino što se nije promjenilo kod mene je to da mi netko stalno pije krv.

"Nemoj to raditi"-prošaptala sam dok je tražio mjesto na vratu gdje će me ugristi.

"Neće boljeti, obećajem"-šapnuo mi je i ubrzo sam osjetila njegove zube kako mi probijaju kožu. Održao je svoje obećanje, nije boljelo. Trudio se biti što oprezniji. Odmaknuo se od mene i rekao-"Vidiš da nije boljelo".

Pogledao me je sa svojim zlatnim očima koje su se vraćale u zelenu boju. Pogledala sam mu u usne, pa opet u oči. I kao iz vedra neba, željela sam ga poljubiti.