Treća opcija

Part 14: "Kako sam to napravio?"

Emma's POV

Plakala sam, htjela sam vrištati, ali bojim se. Nema mi spasa. Nikad neću izaći odavde. Nisam u svojoj zemlji, nemam nikog svoga. I još sol na ranu, silovana sam. Dvaput. Uništena sam totalno.

Vadi mi živce svojim ponašanjem, misli da je on Bog i da može sve kontrolirati, i ima preveliki ego, to moram spomenuti naravno. Mrzim takve osobe, mislim da ih se svi boje i da će ih poslušati šta god da ima kažu! Pa, i ja ga moram slušati ali bolje to nego da dobijem batine. Moram priznati i da ga se bojim, ali jako. Kada sam pored njega osjećam se tako slabo i jadno da je nemoguće opisati taj glupi osjećaj koji me obuzme.

I ostatak sam dana morala provesti u sobi, sama. Bilo mi je previše dosadno, a nisam smjela izaći iz sobe. Nisam se usudila. Nije mi u namjeri da ga ljutim i da me tuče ponovno ili se dere na mene.

Znam da je dolje. Još bolje ako ga ne moram gledati. A kao šlag na tortu, gladna sam. Trbuh mi se počeo buniti! Cijeli dan nisam jela ništa, a ovaj ništa nije nosio ni jesti.

"Dođi."- iznenadi me na vratima na što se vrcnem.

Ne pobunim se kako ne bih nadrljala već automatski ustanem i priđem mu na što se on nasmije jer mu godi da mu ne odgovaram i da se ne bunim, već da ga slušam kao nekog psića.

Neka uživa jer moja šutnja neće dugo trajati.

Gledali smo se, a onda je krenuo niz hodnik i sišao dolje te ja za njim.

Ušli smo u blagovaonicu te na stolu ugledam veliku količinu hrane na koju bih odmah mogla navaliti od gladi.

"Sjedni."- poslušam i sjednem na jedan kraj stola, dok je on sjeo na drugi kraj stola.

Sjedili smo u tišini neko vrijeme, a onda rukom pokaže da jedem te ga pogledam podignute obrve.

"Je li tebe tata držao za ručicu kad te ispraćao u školu?"- iznenadi me pitanjem te skrenem pogled s njega.

"Ne?"- kažem podignute obrve, a on se nasmije.

"Nije, e pa nije ni mene. Nisam imao ni mamu koja bi pohvalila svaki moj nacrtani crtež posvećen njoj. Nisam njih imao. Bio sam sam."- zanese se govorom, dok sam ga ja pomalo tužno gledala.

Ne može me time dobiti, a ni neće.

"Ti mene zezaš sad?"- nervozno se nasmijem te upitam.

"Molim?"- skupi obrve.

"Misliš da padam na takve stvari?"- skupim i ja obrve.

"Kakve?"- kaže sporo, a ja se sarkastično nasmijem.

"Sve ovo ovdje. Večera, glumiš hladnokrvnog i nedodirljivog. Onda još i priča o tvome djetinjstvu."- počnem preuveličavati dok se on smijao.

"Jesi li to ukrao ideju iz nekakvog tinejdžerskog film?"- upitam skupljenih obrva.

"Jao..."- kroz cerek kaže.

"Bezosjećajna si."- prođe rukom kroz kosu.

"Ozbiljna sam."- ozbiljno kažem na što prekrižim ruke na prsima.

"Ookej..."- počne ponovno sretno odugovlačiti.

"Onda neću više pričati o svome djetinjstvu."- pomalo razočarano kaže.

"O čemu želiš da pričamo?"- upita na što ja obližem usne i pogledam ga.

"Ne želim ni o čemu pričati."- pomalo isfrutrirano kažem.

"Ne želim te upoznati."

"Ne želim ni biti ovdje."- započnem nabrajanje koje je brzo zaustavljeno.

"Zašto si onda ovdje?"- sretno upita a što ja brzo odogovorim.

"Zato što si me natjerao."- odgovorim podignute obrve.

"I nisam te baš pritiskao."- kaže te se rukama osloni na stol.

"Kako sam to napravio?"- nasmije se, a ja zagrizem usne.

"Da te nisam sad poslušala, istukao bi me."- odgovorim te se oslonim na naslon.

"Kako je to tebe pritiskalo?"- upita ozbiljno, dok sam ja ostajala bez izgovora.

"Zato što ne želim batine i ne želim da se dereš na mene."- odgovorim.

"Jesi barem shvatila nešto?"- upita me na što ja skupim obrve.

"Shvatila šta?"- oslonim se kao on rukama na stol te ga pogledam.

"Zašto se ti uvijek moraš praviti luda?"- upita me preokrečući očima.

"Samo pitam jer ne razumijem."- nadovežem se te nakon nekog vremena šutnje moj ponos i ja odlučimo otići jer mi nimalo nije ugodno.

Ustanem te me zaustavi njegov glas.

"Kud ćeš?"- brzo upita na što se ja satkastično nasmijem.

"U sobu? Ili i tamo više ne smijem?"- podignem obrvu te ga pomalo bezobrazno pogledam.

Odgovor naravno nisam dobila jer mu je zazvonio mobitel te se javio, a ja se okrenem i odem u sobu.

Kreten.

A ja ću požaliti što nisam jela.

Popnem se na kat i uđem u sobu te se bacim na krevet i pokrijem dekom koja je bila odmah do mene. Ležala sam neko vrijeme leđima okrenuta vratima, ubrzo sam zakunjala, ali začujem otvaranje te koračanje prema meni, a onda propadanje kreveta uz hladne ruke koje su me obgrlile oko struka, dok sam ja uspješno glumila da spavam.

"Znam da ne spavaš."- šapne mi na uho na što izdahnem jer me uplašio.

Nisam mu se obratila već nastavila spavati, dok me on neumorno držao pribijenu uz sebe.

"Pusti me."- pokušam se izvrpoljiti, ali me prečvrsto držao.

"Ian."- pomalo zarežim na što se on nasmije i ne pusti me.

Obgrli me još i nogom, a onda se doslovno skoro nalazio na meni te smo imali pogled jedan na drugog.

"Ia..."- zaustavi me poljubac iz kojeg se brzo izvučem.

"A da odeš sada?"- upitam ga izbjegavajući njegov pogled.

"Zašto?"

"Jer te mrzim. I želim biti sama."

"Ma želiš li još nešto?"- sarkastično upita.

"Želim kući."- ispalim k'o iz topa.

"Želim i ja jebati Kim Kardashian ali jebiga, ne možeš dobiti sve što poželiš djevojčice."- uhvati me jednom rukom za bradu te me okrene kako bih ga gledala direktno u oči što je mene plašilo.

"Svijet nije tvornica za ispunjenje želja, oko nas nema duga i jednoroga, cvjetića i leptirića, nije ovo tvoj svijet mašte. Shvati da je stvarni svijet mnogo okrutniji i nikoga nije briga šta ti želiš."- približi mi se i nježno me opet poljubi.

"Laku noć, menina."- izađe iz sobe pritom gaseći svjetlo i ostavi me samu u mraku.

Uzdahnem smoreno i okrenem se na drugu stranu kreveta pritom razmišljajući o njegovim riječima. I tako sam provela skoro dva sata. Samo sam ležala i razmišljala jer ne mogu da zaspim.