Treća opcija

Part 47: "Razočarao si me."

Emma's POV

Trenutno sjedim na kutnoj u dnevnom boravku, prisilno, jer ne želim biti ovdje, dijeliti zrak s njim, biti s njim. Išta što je vezano za njega, ne želim ništa njegovo.

"Izbacila si me iz takta."- hodao je ispred mene vamo-tamo, dok ga ja blijedo gledam prateći šta radi, a na kraj pamti mi je bilo da ću voditi ikakav razgovor s njim.

"Rekao sam da ću se promijeniti, to ne znači odmah, danas, sutra. Treba mi vremena."- nastavi svoj kao tužni govor što na meni to uopće nije palilo. Nisam osjetila žaljenje kao neki dan, nisam osjetila tugu. Nisam osjetila ništa.

"Samo želim da me shvatiš..."- krene s daljnjim govorom što mi je dizalo žive i mene natjeralo da ustanem i krenem prema vratima.

"Emma."- zaustavi me tako što me rukom ruhvati za lakat i svom snagom me okrene prema sebi na što ja ciknem od iznenađenja.

"Zašto me ignoriraš?"- upita me gledajući me nekako skeptično na što ga ja nastavim gledati onako blijedo, bez imalo emocija, bez odgovora, uopće se nisam htjela otimati. Mislim da je ovo njemu najveća kazna.

"Emma."

"Emma, ne želim da se ono isto opet dogodi."- prijetećim tonom mi kaže, a mene to natjera da progovorim riječ s njim.

"Slobodno, i ovako si me izgubio."- raširim ruke te ga tako rukama gurnem od sebe na što me on zbunjeno pogleda.

"Nevalja kad govorim, nevalja kad šutim. Šta želiš ti uopće od mene?"- sarkastično upitam te primjetim da njemu nije ugodno.

"Želim da umjereno govoriš."- odgovori što mene nasmije jer nisam očekivala takav odgovor.

"Čuj njega, on bi još i birao. Ja nisam robot koji sluša sve naredbe. Ja sam čovjek, osoba od krvi i mesa, osoba koja zna voljeti i ima osjećaje, a to je ono što tebi očigledno ne treba jer ti to ne želiš. Tražiš žensku koja će ti se potpuno predati, a to je ono što ja nisam jer ja sam osoba koja povjerenje stječem s vremenom, po zaslugama. Vjerovala sam u tebe, u nas."

"Razočarao si me."- zamahnula sam rukom njemu pred nosom te sam se držala dosta dobro, bez suza, dok je sam vidjela da njega uništavam ili se barem pretvara jer ne znam koji je trenutno Ian sa mnom.

"Samo trebam vremena."- pomalo zbunjeno kaže uz tužan pogled.

Trebam i ja vremena. Oteo me, tukao me, pa me kao vratio kući i onda me istinski odjednom voli, a zatim me namlati. To je normalna stvar, zar ne? Bez veze dramim.

"Jesi gotov?"- nezainteresirano upitam te prekrižim ruke na prsima razmišljajući šta da napravim.

"Trebam vremena da shvatim tko sam, da vidim mogu li se promijeniti."- hrapavo kaže.

"Daj mi ključeve idem kući, gadiš mi se."- ufrknem nos na ovu rečenicu te ga sigurno pogledam stajajući ispred na što on spusti ruku u džep i stvarno izvuče ključeve koje mi ispruži te ga ja bez odupiranja uzmem.

"Razmisli malo prije nego što napraviš glupost."- kimnem glavom izlazeći uz kuće, pa napokon u miru sjednem u auto kako bih krenula kući.

Srce mi je puklo na pola, boli me svaki dio tijela, žao mi je jer se ovo dogodilo, žao mi je što sam ja dala priliku i povjerovala mu, žao mi je, ali sad je kasno za kajanje. Opekla sam se i za ubuduće znam da ne treba gurati ruku u vatru. On je bio moja lekcija.

"Hvala Bogu Emma!"- to su bile mamine prve riječi kad me vidjela da sam ušla u kuću što me uplaši.

"Šta se brecaš?"- nasmije se kad shvati da me uplašila na što ju ja blijedo pogledam, dok je ona kao i obično stajala u kuhinji.