Treća opcija

Part 28: "Zašto?"

Ian's POV

Znate da sam ja taj koji je uvijek bezosjećajan i koji je najgori.

Mene nitko nikad nije mogao ubiti riječima, evo ga. Do danas. Jedva sam suzdržavao suze nakon njezinih izgovorenih riječi.

"Proklet bio!"- iznenadi me Franovo prosiktavanje, dok se okrenuo prema meni i prijetio mi prstom, a ja brzo uđem u sobu i zatvorim vrata za sobom te mu priđem.

Gledao me u suzama, onako uništeno.

"Psst!" - zaprijetim prstom kako Blair ne bi posumnjala u išta jer mislim da ne bi trebala znati išta vezano uz sve ovo.

"Šta psst?! Pa uništili smo ju! Zbog tebe!"- galamio je na mene, a ja koji imam kratak fitilj sam ga morao udariti te ga tako utišao.

Samo me prijekorno pogledao i produžio pored mene te izašao iz sobe na što ja glasno izdahnem, a nakon nekog vremena krenem za njim.

Silazio sam niz stepenice te ugledao Emmu koja je bila sklupčana u dnevnoj na fotelji, a onda pogledam uokolo i shvatim da nema nikog, otišli su.

"Emma."- spomenem ju, a ona još glasnije zaplače te joj priđem.

Ostavim ju te izađem iz kuće kako bih otišao zapalit' jer mi je trebalo nešto da smirim živce, a ovoga puta je to bila cigara.

Emma's POV

Suze su ovoga puta bile su moj spas, koliko god me bolilo nisam se mogla suzdržati, boli, boli previše.

Fran. Toliko jednostavno i nevino ime koje ustvari radi puno pizdarija. Znam ga od malena, upoznali smo se preko mamine najbolje prijateljice. Znala sam da su mu roditelji rastavljeni i da ga ja tata napustio kad je bio mali, ali mi nikad nije brata spomenuo, a ni dijete koje je napravio prije 5 godina. Ne razumijem. Ništa ne razumijem.

Začula sam otvaranje ulaznih vrata, pa sam brzo ustala sa fotelje i brzo potrčala uz stepnice, dok sam usput brisala suze.

"Emma!"- vikne za mnom na što ja ciknem i još brže otrčim u sobu, pa se bacim na krevet i dalje roneći krokodilske suze.

***
I tako je prošlo par dana, Ian nije dirao mene, ni ja njega. Samo mi je donosio jesti, a ja sam najradije htjela umrijeti od gladi, ali ja kao ja, ne mogu trpjeti glad.

Dušu kao da mi nešto guši, ne mogu disati, kao da mi je stijena na duši i ne dozvoljava mi to.

Beživotno sam ležala na krevetu razmišljajući kako Blair danas slavi 5.rođendan, pitajući se zašto je to dijete izabralo Frana za oca?
A onda začujem otvaranje vrata, što hladno izignoriram kao i prethodnih par dana i nastavim ležati, a onda osjetim lagano propadanje kreveta.

"Mislim da sad pretjeruješ."- oglasi se na što se ja brzo okrenem prema njemu uz sarkastični osmijeh.

"Ja?!"- kriknem, a on preokrene očima.

"Da ti."- smireno odgovori, a ja kimnem glavom.

"Dobro."- nastavim kimanjem glavom, a onda ponovno legnem u krevet.

"Bla..."- prekinem ga;

"Znam, ne želim ići."- sigurno kažem te se skupim jer sam mu bila okrenuta leđima.

"Još bolje."- sretno kaže, a ja glasnije izdahnem jer sam shvatila što pokušava.

Šutio je neko vrijeme, a onda ustao s kreveta.

"Ian!"- brzo se nađem u sjedećem položaju, a on se okrene prema meni podignutih obrva.

"Čestitaj joj umjesto mene."- spustim glavu, a on se nasmije.

"Neće to samo tako prihvatiti, znaš nju."- kaže sa smješkom na licu, a ja skupim usne.

"Smislit' ćeš ti već nešto jer si odličan u lažima."- zagrizem usne, a onda pogledam u njega koji se jako smrknuo i lagano mi prilazio. Nisam se bunila, nisam se uplašila. Ništa nisam osjetila.

"E pa onda joj sama objasni."- izvuče mobitel iz džepa na što ga smrknuto pogledam te pogledam sa strane.

"A ne."- odgurnem mobitel od sebe, a onda začujem taj nježni glasić na mobitelu.

"Emma!"

"Blair!"- uzmem mobitel u ruke i javim se.

"Dolaziš?"- upita, a ja izdahnem te zatvorim oči.

"Ovaj... Znaš..."- prekine me;

"Dolaziš! Jeeeej!"- zašto djeca uvijek preokrenu riječi? I zašto ja ne mogu odbiti dijete?

"Dolazim."- potvrdim jer mi je to bila jedina opcija, a nisam ju htjela rastužiti na vlastiti rođendan.

Spustim mobitel s uha i vratim mu ga na što se on nasmije, a ja se vratim u ležeći položaj.

Pogledam na sat koji je bio ispred mene i pogledam koliko je sati 15 do 2.

"Pojedi ono, pa se spremi."- ustane s kreveta, a ja se okrenem na leđa kako bih ga vidjela te se sarkastično nasmijem na što me on malo čudno pogleda.

Ustala sam iz kreveta te sam shvatila da mi još nije dobro te produžim do wc-a gdje sam se malo zadržala, pa kad sam spustila pogled smračilo mi se. Da, upravo ono o čemu sam razmišljala.

A onda je počelo uspaničeno razmišljanje kako da kažem Ianu da sam dobila. Kako njemu to objasniti? Pa sprdat' će me.

"Gdje si ti do sad?!"- iznenadi me Ian na vratima svojom vikom, a ja se vrcnem kao da me struja opekla.

"Ovaj... je li Rebecca možda tu negdje ili neka žena?"- upitam malo nesigurno jer sam se bojala odgovora, bojala sam se njegove reakcije kad sazna da sam dobila.

"Zašto?"- grubo me upita te zatvori vrata za sobom, pa se osloni leđima na njih.

"Molim te."- zacvilim u nadi da ću uspjeti.

"Zašto? Meni slobodno možeš reći."- smirenije kaže, pa dođe do mene na što se malo stresem.

"Da ali..treba mi neka ženska osoba. Ne mogu s tobom razgovorati o..tome..."- posramljeno kažem.

"Emma. Šta je bilo?"- uzdahnem, a on ruke osloni na bokove.

"Imam...one dane i trebaju mi..."- krenem objašnjavati, ali me prekine;

"...ulošci?"

Lakne mi kad vidim da je smiren na to što sam rekla te kimnem glavom, a obrazi su mi garant rumeni kao papirka.

"Budi tu, sad ću ti donijeti."- kimnem glavom i sjednem na wc dasku očekivajući Iana s ulošcima u rukama, a onda začujem da razgovara s nekim.

"'Bemti Becca! Pa kako nemaš?!

"Kako god!"- začujem ga, a onda otvori vrata wc-a.

"Vraćam se za 10 minuta, a ti se dotad otuširaj."- ostavi me bez teksta, a onda zatvori vrata i valjda ode.