Treća opcija

Part 53: "Slobodna si!"

Emma's POV

Istukao me. Šutao me nogama. Vrištao. Proklinjao dan kad me oteo. Proklinjao dan kad je shvatio da me voli. Rasplakao se i istrčao iz sobe, a mene ostavio na podu u suzama, pa sam tek tad shvatila da je on stvarno nešto osjećao prema meni. Nije lagao, stvarno se zaljubio, a ja sam se igrala s njim. Nisam ja kriva, on je. On je napravio ovo od mene, utjerao mi je strah u kosti i ja se bojim pokazati osjećaje, bojim se pokazati da mi je stalo. Nisam bila sigurna zašto, ali osjećala sam se nekako čudno. Kada je rekao Alexu da me makne od njega da me ne može gledati, osjetila sam nekakvu mučninu. Ne znam zašto nisam bila sretna jer sam ga vjerojatno razočarala. Zašto je, dovraga, meni bitno zato što je razočaran? I zašto ne želim da bude razočaran mnome?

"Emma?"- zazove me netko na što se brecnem i pogledam u smjeru od kuda glas dolazi.

"Ajde digni se vozim te kući."- priđe mi Alex podizajući me s poda te stanem na noge pridržavajući se za njega.

"Alex! Ostavi ju!"- uplaši me Ianov glas koji se brzinom munje proširio po sobi.

"Može ići kući, ali nije tvoj zadatak da je dižeš s poda i voziš kući. Neka se snalazi sama jer joj to najbolje ide."- odgurne ga od mene te se uhvatim za zid pored sebe, pa ga pogledam, dok me on već mrzovoljno gledao. Vidjelo se u očima koliko me prezire.

"Ia..."- odmah me prekine;

"Ne izgovaraj moje ime! Da se nisi usudila!"- upre prstom u mene, dok mu je glas drhtio od suza koje je nema dugo isplakao.

"Samo sam htjela slobodu."- slegnem ramena gledajući u pod, dok je Alex stajao pored nas i trzao na svaki Ianov korak jer je valjda mislio da će me udariti.

"Sad ju imaš, slobodna si."- zamahne rukama te jednu ruku gurne u džep gdje izvadi mobitel i onaj stik koji sam mi dala.

Boljelo me tu u prsima jer sam povrijedila osobu koja je povrijedila mene. Nisam htjela, nisam htjela da tako lako odustane od svega, samo nisam htjela biti zlostavljana.

"Evo ti! Nosi policiji. Radi šta hoćeš jer me tako boli kurac za tebe."- makne se tijelom od mene kako bi mi napravio mjesta da prođem.

"Slobodna si!"- zadrhta mu glas te mu suza klizne niz obraz, a ja se raspadnem jer nisam mogla vjerovati da je to rekao.

"Ian, daj..."- Alex ga je uhvatio za ramena kako bi ga valjda spriječio da završi rečenicu.

"Spasiš joj život i ovo ti je hvala Iane."

"Izvoli Emma, evo i vrata ću ti otvorit samo mi se makni s očiju."- otrči do vrata koja mi stvarno otvori čekajući da izađem, no meni je trebalo vremena jer me istukao maloprije.

"Daj da ju odvez..."- Alex se upetljao u našu malu raspravu, ali je brzo prekinut.

"Ne dam! Marš van i radi šta ti je i posao!"- vikne i na njega te Alex brzo izađe iz sobe, a i ja za njim te jako udari vratima nakon što ja izađem.

Nisam se uspjela ni rasplakati već sam odmah nazvala Karlu kako bih joj rekla da ne radi ništa sa stikovima. Ne znam zašto, ali nisam htjela da Ian završi u zatvoru jer duboko u sebi vjerujem da se dobar Ian skriva, samo ga treba naći.

Nakon razgovora s Karlom, Karla je bila totalno zbunjena, mogu i misliti. Zamislite da imate prijateljicu koja vam uleti u kuću, uzme laptop, prebaci nešto na sve stikove koje posjedujete u kući kaže da date to policiji, ako se njoj nešto dogoditi. Suludo, zar ne?

Nisam znala gdje se nalazim jer je ovo nova kuća, ona stara je masakrirana kao i moj život trenutno.

Krvarila sam, sve me boljelo, ali nakon pola sata hodanja nađem se u svojoj ulici i ispred svoje kuće na kojoj su ulazna vrata bila otvorena gdje sjednem odmah ispred vrata i rasplačem se.

Zašto meni treba noga u guzicu da bih shvatila nešto? Zašto osjećam bol u prsima od kad me odbacio, od kad je rekao da me ne želi? Zašto me boli, zašto mi ga je žao i zašto ga trebam? Mrzim ga jer mi je uzeo srce.

"Emma, dušo."- obgrle me tople ruke oko vrata , a ubrzo začujem nježan mamin glas koji me natjera na još veći plač jer ju je istukao i maltretirao zbog jednog jebenog stika i mobitela.

Neke stvari mogu mnogo bolje da se osjete nego da se objasne. Ali, to ljudi ne znaju, oni vjeruju riječima, to je problem. Treba više vjerovati svojim srcima, nego riječima.

"Uđi unutra, hladno je."- potapša me po ramenu na što brzo obrišem suze i pogledam ju preko ramena.

"Sve je okej."- prođem joj rukom po ruci koja se nalazila na mome ramenu.

"Znam."- pusti me i uđe unutra ostavljajući mene opet samu.

Ja se moram pribrati i zaboraviti ga. Moram se pribrati jer ne zaslužujem patiti zbog njega. Mislim da ne zaslužujem.

Sigurno ustanem i odem u sobu jer sutra pišem maturu iz matematike, a ja knjigu nisam uspjela ni taknuti. Trenutno je ponoć, a ja moram učiti.

Nakupilo se tuge za tri života, a ja pokušavam da je smjestim u jedan i preživim.

Ian's POV

"Alex! Ne brani ju!"- bijesan na cijeli svijet oko sebe, dođe mi Alex u sobu kvoca kako ona nije htjela. Imala je sve, nije htjela. Doviđenja.

Prvi put pustim nekoga da mi uznemiri srce i onda me razočara. A ja onda mrzim sve. Ne dopuštam da mi se približe. Da, to se događa, ali neiskusni smo. Ljudi su odvano prestali biti ljudi. Možda ih se bojim i više nego bilo kakve zvijeri.

Najljepše su zelene i plave oči, sve dok se ne zaljubiš u nekog tko ima smeđe, tek onda shvatiš da su predivne, skroz zapostavljene, izignorirane, a tako su lijepe, jednostavne i predivne, smeđe oči.

"Ne brani ju Alex, ali Ianu Emma ne izlazi iz glave."- Alex mi počne mahati rukama ispred lica kako bi me probudio iz misli u kojima sam zaglavio na šta ga bijesno pogledam jer je upravo rekao nešto što ne želim.

"Alex."- zarežim na njega te izvadim mobitel iz džepa gledajući koliko je sati. Ponoć, a onda osjetim bol u prsima. Izgleda da u ponoć ljudi fale duplo jače.

"No, dobro je, ne reži odma."- digne ruke u zrak u znak predaje.

"Ne spominji ju!"- uprem prstom u njega kako bih ga opomenuo na stanje u kojem se ne želim nalaziti.

"Fali jel da?"- provocirao me na što odmahnem glavom i izađem iz sobe jer ne želim razmišljati o njoj. Siđem u dnevnu gdje uzmem kutiju cigara te izađem van kako bih jednu zapalio da me smiri.

Priznajem. Kriv sam jednim dijelom, ali zaslužila je. Neka se trzne i shvati da i ja imam osjećaje i da neću svaki put letiti za njom.

Znam da će mi biti jako teško da nju prebolim, da ju više nikad ne vidim, ali moram. Neću patiti zbog neke balavice koja me ne zna cijeniti, ali ona liči na grešku koju treba ponoviti svaki put.

x x x

Hvalaa vam mnogo zbog svih kometara na nastavcima i na vašoj podršci!

Došli smo do cifre od 40k pregleda! Mislim..woaah! Nisam se ni nadala da ću imati toliko pregleda i podrške!

Drago mi je da se nekome sviđa moja priča i što ima osoba koje su uzbuđene kad god izbacim nastavak.

Ako vam se svidio nastavak ostavite vote i com.

I Love You People♥️