Treća opcija

Part 43: "Gdje si?"

Emma's POV

Nakon što me Ian dovezao kući, ušao je sa mnom u kuću već psihički pripremljen na moguća pitanja koja je mama postavila, pa smo se obadvoje jedno sat vremena pravdali gdje smo bili, zašto i šta smo radili.

Znam, smiješno.

Trenutno ležim u krevetu i razmišljam o današnjem zanimljivom i vrlo zbunjujućem danu. Toliko se toga izdogađalo da ne stignem sve obraditi i procesuirati, kao nekakvo računalo sam.

Zbunjena sam. Ne znam, ali zbunjena sam. To je jedina riječ kojom trenutno mogu opisati stanje u kojem jesam, a najradije bih plakala. Stvarno se nakon današnjeg razgovora s njim osjećam drugačije, sigurnije jer znam da se želi i da će se pokušati promjeniti. Drago mi je zbog toga no, mislim da taj razlog nisam ja. Zašto? Ne znam. Zaključila sam. Kako? Pa... da on želi mene i moju predanost on bi ovako nešto već odavno poduzeo, nego ne, on je mene nakon onih izgovorenih riječi upućenih njemu i dalje tukao, nemilosrdno i bezosjećajno, a on će se onda čuditi zašto sam ja hladna, bezosjećajna kuja. Igračka. On je od mene napravio potpuno novu osobu, ne poznajem se. Udara me, ne osjećam to. Vrijeđa me, ne boli me to. Vrišti na mene, ne čujem ga. Postala sam jedna hladna osoba otporna na sve. Nema ljubavi, nema emocija, kako bi on to rekao. To sam postala ja. Ja to jesam jer se bojim svoje emocije pokazati nekomu. Bojim se biti predana nekomu jer je on od mene napravio novu osobu koja je postala imuna na sve. Bojim se vjerovati muškom rodu jer su nemilosrdni gadovi, a ne prinčevi o kojima sam sanjala kad sam bila mala. Ne Emma, svijet nije tvornica za ispunjenje želja, oko nas nema duga i jednoroga, cvjetića i leptirića, nije ovo tvoj svijet mašte. Shvati da je stvarni svijet mnogo okrutniji i nikoga nije briga šta ti želiš. Rečenica koja mi se urezala tu, tu u moj razum, od kada ju je spomenuo mene je pretvorio u hladnu igračku s kojom se sad igra, a ja mu dozvoljavam to, no kasnije će ju baciti. Igračku kojoj je uništio najljepše dane u životu, nije uspjela ni proživjeti onoliko koliko je htjela. Uništio je mene, psihički i fizički, a samo mi je sedamnaest.

"Sretan rođendan, djevojčice!"- trzne me Ianova poruka koja mi je došla na mobitel, a onda shvatim da je ponoć i da sam upravo punoljetna i da više nemam sedmanaest, a onda shvatiš da život prolazi prebrzo. Nisam se uspjela izludirati jer mi mamina bolest to nije dozvolila, a ni Ian. Žalim jer nisam te dane malo bolje iskoristila kao naprimjer Leon. Bolio ga je i boli ga kurac za sve i svakog.

Ne zahvalim mu se, već zaključam mobitel i legnem na spavanje jer je ovaj dan jednostavno bio prestresan za mene i moju psihu.

"Sretan rođendan ti! Sretan rođendan ti! Sretan rođendan Emma, sretan rođendan ti!"- iz sna me budi puno ženskih piskutavih glasića koji glasno pjevaju moju rođendansku pjesmu što mene nasmije i natjera me na buđenje.

Otvorim oči podizajući se u sjedeći položaj i ispred sebe ugledam mamu s tortom u rukama i Karlu s rukama punim poklona, a iza njih Leona kako plješće, pa mi pogled pobjegne na vrata sobe gdje ugledam usamljenog Iana oslonjenog na štok vrata koji me gledao sa smješkom na licu, njegov osmijeh mi je možda jedan od ljepših poklona koje sam danas dobila ili ću dobiti.

"Sretan rođendan!"- mama, naravno, tko će čestitati prvi ako neće ona. Jako me zagrlila te mi skoro tortu gurnula u lice, ali na svu sreću nije jer se brzo odmaknula.

"Zaželi želju i puši."- torta je odjednom imala upaljene svijećice koje nisam očekivala jer nemam spremnu želju.

Ne želim biti igračka, želim biti voljena.

Pomislim na to te puhnem u svijećice koje se brzo ugase, pa se začuje glasan pljesak, a nakon toga nastave se čestitanja. Naravno, kao šećer na kraju je došao Ian koji me poljubio u čelo, čudno.