Treća opcija

Part 67: "Oprosti mi."

Ian's POV

Kad se saberem i odlučim da neću plakati pred Kim jer ne želim da vidi koliko sam tužan i slomljen. Moram joj dati snagu da se bori za svoj život jer ne smijem i nju izgubiti, nisam spreman i s njom se oprostiti. Mora znati da nije sama.

Uđem u bolnicu hodajući prema ekipi koja je i dalje bila na mjestu i plakala te ih samo snuždeno pogledam od srama nisam imao snage ih pogledati, pa produžim pored njih odlazeći u doktorov ured u koji uđem.

"Ian?"- doktor me već poznavao jer sam redovito dolazio na preglede s Emmom te ustane sa stolice na kojoj je sjedio i dođe do mene.

"Želim vidjeti svoje dijete."- sigurno kažem na što doktor kimne glavom te zamahne rukom da pođem za njim što i učinim.

"Kim još ne može samostalno disati, pa je u inkubatoru."- čak je i doktor znao kako će se zvati.

Uđemo u jednu sobu u kojoj se nalazila samo jedna beba, moja beba koja je spavala u nekoj prozirnoj kutiji. Neko vrijeme sam stajao udaljen od te kutije kako bih skupio snage da dođem i pogledam ju.

Iz misli me trzne ekipa koja je stajala na prozoru kroz koji su mogli vidjeti Kim, uplakano ih pogledam, dok su ju oni znatiželjno gledali, ali sam im u očima mogao vidjeti suze i tugu.

"Ostavit ću vas same."- kaže doktor te izađe iz sobe.

Duboko udahnem i izdahnem te nesigurno priđem prozirnoj kutiji u kojoj je bilo moje dijete, a kad stanem pored te kutije rukama se oslonim na kutiju da ugledam svoju Kim koju sam toliko dugo čekao. Bila je tako mala i sitna. Mirno je spavala, a meni suza klizne niz obraz sjetivši se Emme koja ju neće nikada vidjeti i pomirisati, a kad zajecam Kim se promeškolji otvarajući svoje male oči koje su gledale uokolo, dok sam ju nasmijano gledao.

"Hej, mala."- kad me napokon pogleda uplakano ju pozdravim te ugledam njezinu malu stisnutu šaku kako viri iz te prozirne kutije, pa joj uzvratim šaku na što se ponovno promeškolji vraćajući svoju malu ručicu u kutiju gdje se trenutno nalazila.

"Pričaj mi, kako je prošlo putovanje?"

"Jesi se umorila kad toliko spavaš?"

"Makar bih prije rekao da si pokupila mamin gen, voljela je dugo spavati, znaš?"- pričao sam s njom, dok me ona pomno gledala. Izgledala je jako bezbrižno, dok je mene iznutra kidalo jer ju neće moći mama zagrliti i smiriti ju kad se uznemiri.

"Oprosti mi."- rasplačem se te istrčim iz sobe i pogledam u ekipu kako me uplakano gleda. Raspadam se, kida me iznutra, ne mogu. Oduzeo sam joj nekoga tko joj najviše treba.

"Sve će biti okej."- skupi snage Tessa koja mi dotrči u zagrljaj, a ubrzo i ostatak ekipe te su me time samo natjerali da još više plačem.

"Nije sama, ima nas."- udalje se od mene te Mia kaže upirući prstom u Kim.

"Ali nema mamu."- zajecam grizući usne, a njih ostavim bez riječi.

"Očito je tako trebalo biti."- Jason slegne ramenima gledajući u Kim te se svi okrenu gledajući u nju osim Alexa koji je sjedio na podu leđima oslonjenom na zid i za čudo šutio je, a suze klize niz obraze.

"Alex?"- pridružim mu se, dok je on gledao u samo jednu točku kao hipnotiziran.

"Ubili smo ju."- projeca te kad kaže to privučem noge uz sebe, pa glavu bacim u svoja koljena jer nisam znao šta da mu kažem, ni sam ne znam šta mislim. Toliko sam zbunjen i uplašen na samu pomisao da ću morati zaspati bez nje, bez trbuha na kojem bi zaspao, a jutrima se budio uz češkanje i njezin najljepši osmijeh kojeg više neće biti, kako to može biti moguće? Zašto su mi je oduzeli?