Treća opcija

Part 33: "Šta radim?"

Emma's POV

Dan kasnije

"Spremna?"- otvori Leon vrata bolničke sobe te uđe, a ja ustanem s kreveta uzimajući spakiranu torbu do sebe, pa krenem prema njemu.

"Mama ludi kod kuće."- kaže uz osmijeh te se i ja nasmijem. Izađemo iz sobe te ja zatvorim vrata sobe ispred kojih je stajao Ian.

Ian se nekako dočepao naše policije i potplatio ih, a sad mi glumi nekakvog 'privatnog sekjuritija', dok ne nađu onoga tko me oteo. Makar svi to znamo, ja se ne smijem izlajati jer će netko stradati.

Znam, živo sranje.

Kad ga pogledam samo produžim pored njega, držeći Leona pod ruku.

"Emma."- tiho Leon šapne, dok ja uporno koračam prema izlazu iz bolnice te ga pogledam.

"Pričekaj ga."- stane i privuče me uz sebe na izlazu iz bolnice, na što ga prijekorno pogledam.

"Htio je glumit policajca, e pa neka ga glumi!"- podignem glavui iznevjereno ga pogledam puštajući njegovu ruku, dok ga je on neumorno čekao.

Ne mogu vjerovati da misli na njega sad, umjesto da me uzme pod ruku i odvede kući, on njega čeka.

"Slobodno mu se priključi."- zamahnem rukom i izađem iz bolnice te nastavim koračati prema kući do koje imam najmanje 15 minuta hoda.

I tako sam upijala vjetar i miris slobode koje nisam imala već duže vrijeme, a onda osjetim zaustavljanje auta odmah pored mene, pa ga pogledam i ugledam njega i odmah nastavim brže hodati, dok je on lagano vozio pored mene.

"Daj sjedni, žao mi je gledati te noge kako se umaraju."- otvori prozor i kaže to što kaže na što se ja sarkastično nasmijem, ignorirajući ga pa nastavim dalje hodati.

"Emma, sjedni u auto!"- kaže pomalo prijeteći što me malo uplaši, ali ja neumorno nastavim hodati.

"Emma."- zareži, a ja stanem i pogledam u nebo kako bih se smirila, pa se okrenem i otvorim vrata auta te sjednem u njega.

Vikao je na mene, što me nije baš diralo jer znam da idem kući te laktove oslonim na koljena i glavu bacim u dlanove.

"Šta radiš tu?"- upitam ga nakon nekoliko trenutaka razmišljanja trebam li ga to pitati ili ne.

"Šta radim?"- napravi se glup te se isfrustriram i podignem glavu i pogledam ga.

"Zašto si tu? Zašto me ne pustiš da živim normalan život?"- pomalo ljuto upitam, a on se nasmije te me pogleda dosta provokativno pa obližem usne jer je bio jebeno zgodan u toj uniformi.

"I koliko znam živim u ovoj ulici."- prođe pored moje ulice te izdahnem.

"Iane, nije mi dobro, nisam u stanju se još raspravljati s tobom."- hladno ga pogledam, dok me on naravno, uspješno ignorira.

"Iaan..."- zacvilim zamahivajući rukama, a on skrene par ulica od moje ulice, pa skrene u veliko dvorište te parkira ispred još veće kuće.

"Samo želim kući, molim te."- kad zaustavi auto pred tom kućom, počnem ga moljakati.

On izađe iz auta, a moj ponos i ja ostanemo sjediti te se zamislim i gledam ravno ispred sebe sve dok me ne trzne kucanje na mome prozoru, pa otvorim vrata.

"Hoćeš me odvest kući ili da pješačim?"- prekrižim ruke na prsima i prkosno kažem.

"Izađi iz auta."- upre prstom prema meni, a ja isfrustrirano izdahnem.

"Pa nisam ja kriva što te Fr..."- pobunim se, ali nisam uspjela ni završiti rečenicu jer je ušao u auto te me uhvatio za noge i prebacio preko ramena, noseći me prema toj kući.