Treća opcija

Part 22: "Trebam ju."

Leon's POV

Koliko god se htio pomiriti s tim da je nema, da nije s nama, srce mi to ne dozvoljava. Brani mi to jer vjeruje da nije tako. Makar smo ju pokopali, nisam vidio njezino tijelo nego njezin prah. Kako god bilo, još uvijek ne vjerujem.

"Leon?"- trgne me iz misli mama s kojom sam razgovarao i rekao sve i rekao kakva sam sranja napravio, sranja zbog kojeg sam izgubio vlastitu sestru. Tek kada sam ostao bez jedine osobe koja me tješila, dolazila po mene pijanog, vrijeđala me s razlogom, radila danju i noću da preživim. Tek tada sam sve shvatio i tek tada sam se ostavio droge i svih sranja vezanih za to. Nije vrijedno da ostanem bez još jedne osobe bitne u mome životu.

"Hm?"- oglasim se nakon nekog vremena te ju pogledam.

Ležala je na bolničkom krevetu te se oporavljala od operacije koju je prošla. Zahvaljujući Franu ja još uvijek imam mamu i krov nad glavom.

"Gladna sam."- kaže, a ja s osmijehom kimnem glavom i izađem iz sobe te odem prema kantini.

Kako se osjećam? Kako bi se trebala osjećati osoba koja je ubila vlastitu sestru zbog droge, sam Bog zna koliko su je mučili pa onda ubili. Tko zna? Tko zna koliko me zazivala i molila za pomoć. Glup sam i bezosjećajan! Sve ono što je nabrajala je istina.

Kad se smirim shvatim da stojim na mjestu, a ispred mene je stajala Karla.

Koliko god nju nisam poznavao, ova situacija nas je totalno povezala, vezao sam se za nju jer me jednim djelom podsjećala na Emmu.

"Helouu?"- mahala mi je rukama pred facom, a ja počnem brzo treptati.

"Zamislio sam se."- zamahnem rukom, a ona kimne glavom.

"Nije bilo teško za shvatiti."- kaže, a ja spustim glavu i pogledam u pod.

"Šta je bilo?"- uhvati me nježno rukom za bradu te mi tako podigne glavu.

"Guši me nevjerica, Karla."- kažem, a ona napravi tužan izraz lica.

"S nama je. Tu negdje, ali ju mi ne vidimo. Vjerojatno je tu sad pored nas smije nam se i sluša kako ju spominjemo."

"Umrla je, ali je znala koliko ju volimo."- ubila me tim riječima te se rasplačem i zagrlim ju.

"Trebam ju."- zacvilim, a ona me stegne u jači zagrljaj.

"Plači, izbaci to iz sebe."- plakao sam, a ona je bila moje rame za plakanje neko vrijeme te kada sam se smirio ispusti me iz zagrljaja te uhvati za obraze.

"Moraš biti sad jak, mama te treba."- potapša me po ramenu te krene prema sobi, a ja obrišem suze i zaustavim ju.

"Mama je, ovaj, gladna pa sam krenuo u kantinu, ako hoćeš sa mnom?"- mucao sam, ali nisam shvaćao zašto.

"Zašto ne?"- vrati se meni, a ja ju rukom obgrlim oko vrata te krenemo prema kantini gdje smo kupili dvije krafne, a mi smo si uzeli kave te smo krenuli nazad u sobu.

"Bok teta Rosie, kako ste?"- čim smo ušli u sobu zavladala je nekakva vedra atmosfera. Obadvoje smo jako zavoljeli Karlu, meni je bila poput sestre, dok je mama u njoj vidjela nešto Emmino i zavoljela ju je kao svoju kćer.

"Mala! Došla si!"- razvedri se čim ju vidi na vratima te i meni to namami mali osmijeh na lice.

"Pa naravno!"- uzvrati te joj priđe i zagrli ju.

"Evo ti."- dođem mami te joj ispružim dvije krafne i sjednem do nje na fotelju, dok je Karla sjedila na krevetu odmah uz nju.

"Vi mene baš želite udebljati?"- kada ugleda dvije krafne u vrećici odmah se pobuni.

"Pa kad ste smršavjeli."- odmah se javi Karla.

"Prestani mi na Vi osjećam se staro."- odmah se pobunila, a Karla digne ruke u zrak.

"Oh sunce mu, onda ćemo na ti. Može?"- kaže uz osmijeh te ispruži ruku.

"Naravno da može."- odmah odgovori mama te se rukuju, a ja se nasmijem.

Karla vraški dobro sakriva svoju tugu, to moram priznati. Najglasnije se smije, ali vjerujem da ju iznutra ždere, malo po malo. Uvijek kad me pogleda, oči joj posebno sjaje i vidim tugu tamo. Od svih nas ona je najjača i najbolje se bori sa svojim osjećajima.

A mama? Mama kaže da ona svoju kćer nije pokopala, da njezina kćer živi, ali ju moramo pronaći. Plakala je samo kada je policajac rekao da ju smatraju mrtvom. Na sprovodu suzu nije pustila. Recimo da ona živi normalnim životom, no ponekad imam osjećaj da je skrenula s uma. Ne znam. Ima ponekad tako čudna razmišljanja, da se zabrinem za nju. U njezinim očima vidim ljutnju jer sam joj oduzeo kćer, ali mama kao mama reći će da nije ljuta i da je sve u redu.

"A gdje je Fran?"- shvatim da je Karla to pitanje postavila meni te ju zamišljeno pogledam.

A šta je s Franom? Iskreno, ne znam što bih vam rekao. Od kad je Emma umrla nije više isti, misim da je on najteže podnio to da je nema. Platio je mami operaciju i platio nam je sve režije koje smo bili dužni platiti i ostavio nam je još neke novce sa strane, pa blago rečeno mogu reći da je samo nestao. Kao da ga je zemlja progutala, nije u stanu, ne javlja se na mobitel, a njegova mama je rekla da je morao otići da ne može biti ovdje. Ne znam šta je sad tu istina, a što laž. Valjda ćemo s vremenom sve saznati.

"Ne znam, stvarno."- slegnem ramenima te uzmem gutljaj kave iz čaše.

"Njega je ova situacija baš pogodila."- kaže Karla te se nakratko zamisli.

Da mi je znati što se mota toj maloj trenutno po glavi.

"Pa da! Nisam vam se pohvalila da sutra mogu kući!"- vikne mama s osmijehom, a Karla i ja se s osmijehom pogledamo.
Mislim da je mama ovime samo htjela promjeniti temu jer je slaba na ovo.

"Ozbiljno?!"- uzvikne Karla, a ja sam držao i dalje osmijeh na licu.

"Najgore je znači prošlo."- potapša ju Karla po ruci, a ona kimne glavom te joj se oči posebno zasjaje.

"Znate koliko mi je drago da ste vas dvoje uz mene?"- onako rasplače se te zagrli jednom rukom Karlu, a drugom rukom je dozivala mene te sam došao do nje i zagrlio je.