Treća opcija

Part 60: "Šta radiš?"

Emma's POV

"Lijepo mi se družite."- pozdravi nas Ian i izađe iz sobe zatvarajući vrata sobe, a mene ostavi s Alexom. S psihijatrom, doslovno si je umislio da je psihijatar.

"Šta sam ti rekao?"- razveseli se Alex te se ponovno zavali u fotelju pored mene.

"Da mi neće dati da pobacim."- izimitiram ga preokrečući očima jer je Alex točno tako rekao kad sam saznala da sam trudna i kad sam rekla da ću pobaciti.

Kako se osjećam? Pa kad mi je doktor priopćio tu divnu vijest bila sam sretna jer imati nekoga u sebi je nešto posebno, a ja sam riskirala njegov život i borio se, nije odustao kako bih ja, dok s druge strane kad sam shvatila da me čeka pravdanje od strane Leona i mame, pa čak i Iana me bacilo u depresiju. Odmah sam odustala od bebe, makar nisam htjela, nisam htjela oduzeti tom nevinom biću život za koji se toliko bori. I ono zaslužuje živjeti, makar mu je otac malo poremećen, ali da se popraviti, zar ne?

Karla me totalno zbunila nakon onog razgovora, ali nakon četiri dana nisam se dala smesti, shvatila sam da ne treba slušati tuđa mišljenja, već pratiti svoje osjećaje i slušati razum, a ja si ne mogu pomoći, zaljubila sam se i volim ga i ne želim si to uskraćivati.

Pogledam u Alexa te od sreće samu sebe rukama obgrlim oko struka, nisam mogla vjerovati da se ovo događa.

"Idem se javiti."- trzne me iz misli te ga pogledam kako mu zvoni mobitel i odlazi van se javiti.

"Hej."- dlanom prođem po trbuhu jer nisam mogla vjerovati da u sebi imam nešto što ću roditi i odgajati, to će biti Ianovo i moje dijete. Postat ću roditelj. Postat ću mama.

"Znam da si jako mala i da me vjerojatno ne čuješ, ali samo da ti kažem da te puno volim i da ću dati sve od sebe da ti se ništa ne dogodi."- počnem voditi razgovor s bebom koja je trenutno veličine zrnca.

Zašto želim da je beba cura? Vjerojatno jer ne želim dečkića koji će biti identičan Ianu i koji će se ponašati kao on. Vjerojatno zato.

Trznem se na otvaranje vrata iza kojih uđe Ian s fasciklom, mogla sam pretpostavljati da su unutra papiri, a njegov izraz lica je bio smoren.

"Bilo ga je lagano napravit, ali držati ga na životu je puno teže."- počne zbunjeno fasciklom mlatarati ispred sebe što me nasmijavalo, a onda mi priđe te se brzo otvore vrata sobe na što Ian i ja odmah pogledamo prema tamo.

"Ian!"- vikne Alex na Iana, dok je stajao na vratima dozivajući ga očima da dođe.

"Šta je bilo?"- upita ga neizainteresirano.

"Ajd ne tuši samo dođi."- prijetećim tonom je govorio Alex što se čak i meni činilo ozbiljno na što Ian izađe iz sobe zatvarajući vrata ostavljajući mene u neizvjesnosti, ali nisam ni uspjela razmišljati o čemu njih dvoje pričaju jer je ušao doktor sa sličnim fasciklom koji Ian također drži u rukama.

"S tatom sam razgovarao, sad ste Vi na redu."- sretno mi se obrati doktor te ja uzvratim nekakav kiseli osmijeh jer mi nije baš do smijeha dok njih dvojca nešto mute ispred.

"Trudni ste par tjedana, a već ste u rizičnoj trudnoći, vjerojatno od previše stresa i od trenutne dehidracije, bebu i sebe morate udaljiti od stresa jer kao što sam rekao nije dobro, ako nastavite ovakvim tempom..."- kaže mi pisajući nešto na neke papire koje je držao u rukama te priđe mojoj infuziji koju mi makne iz ruke te nastavi.

"Sada ćemo vas pustiti kući, a na kontrolu nam dolazite za tri tjedna. Tata ima popis šta smije raditi, a šta ne. Gledao me zabezeknuto kad sam mu sve to rekao i sve je zapisao, nijedan roditelj to do sada nije napravio."- kaže nasmiješeno što i mene nasmije jer ne mogu vjerovati da je Ian zapisao nešto što me razveselilo jer vidim da se vesli bebi jednako kao i ja.