Treća opcija

Part 35: "Zaljubljena si."

Emma's POV

"Ne shvaćaj ga ozbiljno, popričat' ću ja s njim."- kažem kao utješno na što ona kimne glavom, a ja ustanem i odem do njegove sobe te otvorim vrata.

"Mogu?"- upitam makar sam ušla unutra.

"Šta radiš? Šta pokušavaš?"- pitam nakon nekoliko minuta šutnje.

"Bojim se. Pokušavam nas izvuć iz sranja Emma, jer ja ovo ništa ne razumijem."- ustane sa kreveta na kojem je sjedio do maloprije.

"Šta ne razumiješ?"- skupim obrve na što on glasno izdahne.

"Zašto se povezao s njom? Šta ima od toga?!"- počne isfrustrirano koračati po sobi, dok sam se ja držala solidno hladno jer sam se pomirila sa svime ovime da je moj život pakao.

"Emma."- izdahne pa se uhvati za glavu.

"Je li te?"- podigne obrve te počne kimati glavom.

"Je li me šta? Tko?"- podignem obrve, dok sam pokušavala shvatiti što pokušava reći.

"Ian. Je li te?"- primjetim onaj čudan sjaj u njegovim očima, a onda odlučim lagati jer sam shvatila što je htio pitati.

"Ne. Nnenene."- opet onako uspaničeno kažem, a on mi okrene leđa i vrisne te shvatim da je shvatio da se dogodilo ono što ja nisam htjela.

"Znao sam!"- udari rukom u zid te mi se okrene i ovoga puta primjetim kako suze klize niz njegove obraze.

"Leone."- uhvatim ga te ga zagrlim.

"K-kako m-možeš?"- promuca, a ja se rastužim kad čuje kako jeca.

"Šta mogu?"- čvrsto sam ga držala u zagrljaju kao i on mene dok su se njegovi jecaji pojačavali.

"B-iti t-tako ja-ka."- zajeca, a onda kad to kaže shvatim koliko se ja dobro držim nakon svega što sam preživjela.

"Sve će biti okej."

"Izvući ću nas iz ovoga. Obećajem."- utješim ga makar i sama nisam vidjela izlaz iz ovoga.

Plakao je, jecao, a ja sam ga samo tješila. Nisam plakala, nisam mogla. Ako se želimo izvući iz ovoga ne smijemo se samo tako predati.

"Jesi se vidjela s Karlom?"- upita me kada se vrati u normalu, a onda se sjetim situacije s njom.

"Išla sad do trgovine, pa sam nakratko skrenula do nje."- kažem te sjednem na te mi on legne preko nogu.

"I šta se zanimljivo dogodilo dok me nije bilo?"- promjenim temu što njega nasmije, a onda ga počnem češkati po kosi.

Koliko mi je falio, ovakav stari Leon, spaljeni, dok je s druge strane pun emocija, čovjek s kojim možeš razgovarati.

"Iskreno. Nije uopće bilo zanimljivo bez tebe."

"Nikako se nisam mogao pomiriti s tim da kad uđem u tvoju sobu da neću naći tebe za radnim stolom kako učiš ili da kad dođem u kafić da te ugledam kako se raspravljaš sa Edom ili da meni držiš predavanja o alkoholu i drogi. Jadno je to što sam se ja odrekao droge i alkohola tek onda kad su mi oduzeli ono što najviše volim."- dugo je i tužno govorio, što je i u meni probudilo onu tužnu stranu.

"Eh buraz, buraz."- brzo mu prođem rukom kroz razbarušenu kosu na što se on pobuni i uhvati me za ruku koju ubrzo pusti.

"Nego Leonee..."- počnem sretno odugovlačiti na što on skupi oči.

"O ne. Nemoj reći."- dlanom se uhvati za čelo, a onda ga ja još dodatno udarim po glavi.

"Karla i ti..."- prekine me;