Treća opcija

Part 32: "Zdravo, djevojčice."

Emma's POV

Iz sna me probudi jaka glavobolja te se automatski uhvatim rukama za glavu i otvorim teške kapke te trepnem par puta kako bih izoštrila vid jer mi je bilo mutno pred očima.

"Emma."- začujem nježan glas moje mame te se nasmijem i zatvorim oči.

"Mama?"- zazovem ju, a ona me uhvati za ruku te ju spusti i poljubi me pa brzo otvorim oči te shvatim da ovo nije jedno od mojih snova. Brzo se posjednem i stvarno ugledam nju pored sebe kako me drži za ruku s najvećim osmjehom na licu, a iza nje su stajali Leon i Karla pa se nasmijem. Ne kažem ništa već automatski zagrlim mamu i rasplačem se. Koliko mi je samo falila.

"Leon, Karla."- ispružim jednu ruku kako bi ih zazvala da dođu da ih zagrlim, ali me u tome spriječi cjevčica koja mi je zabodena u ruku pa zacvilim od boli koju sam si nanijela.

"Dušo, lezi odmori."- uhvati me mama za ramena te me spusti da legnem, ali ja od šoka i emocija nisam mogla vjerovati da su tu, sa mnom, živi i zdravi.

"Hola!"- mahne mi Karla te se obadvije nasmijemo. Smijala se, bila je sretna kako i ja. Jedino je Leon imao lažan osmijeh, nešto se dogodilo ili će se dogoditi.

No, šta je s njim? Gdje je? Šta smjera?

"Idem po doktora."- Leon me pomalo tužno pogleda i krene prema vratima te ih otvori, a ja ugledam Iana. Iana u policijskoj uniformi. Ian. Šta?

Leon zatvori vrata i mene ostavi u totalnoj pomutnji. Šta on radi tu?!

Mislim da sam problijedila, srušit ću se i nije mi dobro.

Bolje da se nisam ni probudila.

"Emma. Emma jesi okej?"- uhvati me mama za ruku zazivajući me, a ja se trznem i pogledam ju.

Draga moja mama, ne znaš ti u kakvom ćemo vjerojatno paklu svi gorjeti kad izađem odavde.

"Dobar dan!"- otvori vrata mladoliki doktor iza kojeg uđe Leon te iza njega stvarno pogledam Iana koji me primjetio i nacerio se, pa doktor zatvori vrata i ne vidim ga.

Šta?

Zbunjena sam.

"'Dan!"- pozdravim nakon nekog vremena, a on stane pored mene s nekim fasciklom u rukama.

"Kako si?"- upita me, a ja izdahnem.

"Malo me boli glava, ali mislim da ću biti okej."- odgovorim, a on kimne glavom.

"Bila si pod utjecajem droge, onaj koji te drogirao je pretjerao, ali sada je sve okej pa te sutra puštamo kući."- brzo kaže te požalim što me, "taj netko", nije predozirao. Bolje da sam umrla.

"Odmaraj, doći ću još u kontrolu."- obgrli fascikl i pribije ga rukama uz svoja prsa.

"I ovaj... Jesi u stanju dati policajcima izjavu? Kažu da im je jako hitno."- promuca, a mene prefrče u želudcu. Šta trebam reći? Trebam ga izdati? Smijem li? Ili trebam šutjeti? Koji je ovo vrag?!

"Mogu."- kimnem glavom te on također.

"Ovaj... Možete napustiti sobu? Mislim da treba mir dok daje izjavu?"- pogleda ih doktor pri izlasku iz sobe, ali se mama odmah suprotstavi.

"A-a nema šanse, jedanput sam ju izgubila, ne želim i drugi put."- uhvati me za ruku, a doktor zacvokoće.

"Policajci su pred vratima. Nitko joj ne može prići na sigurnom je."- odgovori te joj Karla priđe s leđa.

"Teta Rosie..."- uhvati ju za ramena te ona samo kimne glavom i krene izlaziti iz sobe, a Leon me na izlazu pogleda i kažiprst osloni na usne šaptajući tiho;

"Shh."- te to shvatim da ne smijem ni riječ zucnuti.

Svi su izašli iz sobe, a ja nisam znala što mogu očekivati, tko će ući? Šta će me pitati?

Vrata se počnu lagano otvarati, a mene oblije hladan znoj uz razmišljanje tko je iza tih vrata, zatvorim oči te začujem zatvaranje vrata.

"Zdravo, djevojčice."

"Jesam ti nedostajao?"- začujem taj glas i otvorim oči, bio je on koji je postavio pitanje popraćen onim njegovim psihopatskim osmijehom. Polako mi je prilazio sa kezom na licu, a u meni je rastao strah. Ni riječ nisam mogla progovoriti.

"Nisi valjda toliko iznenađena?"- opet se naceri, dok ga ja čudno pogledam u nevjerici. Kako ga nisu uhvatili? Ne kužim?

"Doktor je pitao jesam li u stanju dati izjavu, a ne jesam li u stanju razgovarati s tobom."

"Zato se makni i zovi policajce da im kažem tko si ti."- naljuti me što je tu te se smrknem, a on obliže usne i stane pred mene i rukama se osloni na ogradu od kreveta.

"Nećeš reći."- nakesi se.

"Zašto si toliko uvjeren?"- ljuto prekrižim ruke isčekivajući njegov odgovor.

"Pa ako želiš brata posjećivati u zatvoru, a mamu na groblju, tebe bi mogao također u zatvor."- posprdno je razmišljao što mene razljuti.

"Slobodno onda, vrata su ti širom otvorena."- hrapavo i ozbiljno kaže te rukama pokaže prema vratima koja su bila zatvorena jer je upravu. Ne mogu ništa. Vrata su mi doslovno zatvorena.

"Drago mi je da smo se razumijeli."- kaže stiskajući ogradu kreveta sve jače i jače te shvatim da je ljut.

"Zar ne?"- upita podignute obrve, a ja spustim glavu te kimnem pa osjetim da se udaljava od ograde i približava se meni. Jednom rukom me uhvati za bradu i podigne moju glavu, pa se ponovno susretnem s tim očima od kojih mi se ledi krv u žilama.

"Ne brini se, ideš kući."- poljubi me u čelo te se okrene i izađe iz sobe, a ja zinem.

Šta?

x x x

Hmhm što li nam Ian sprema? Ima ki netko na umu nešto?

Uživajte, lysm♥️