Treća opcija

KRAJ

Tri godine kasnije...

Ian's POV

Da, tri godine kasnije. Moja Kim je progovorila, prohodala, krenula u vrtić i započela sa onim pitanjima za koje sam se dugo vremena spremao, a za koje nisam još spreman. Gdje je moja mama? Svako večer i svako jutro mi zna postaviti pitanje, a ja bih inače to ignorirao promjenom teme, ali kada je sada rekla, Svi moji prijatelji imaju mamu, a ja nemam. Zapeklo je, nisam joj mogao objasniti gdje je njezina mama jer ne znam kako bi to prihvatila jer ni ja još nisam, još ju nisam prebolio, a prošle su tri godine.

"Kim, ti imaš mamu samo što ona..."- pokušam joj objasniti na njezino pitanje, dok joj obuvam tenisice jer kasnimo u vrtić kao i obično.

"Ona je dala svoj život da bi ti živjela."- znam da je to komplicirano objašnjenje za trogodišnju djevojčicu, ali ne znam što bih joj rekao.

"Tata, a gdje je ona?"- upita me na što ju ja podignem u naručje i odlučim ju odvesti na mjesto gdje je Emma pokopana, očito je danas taj dan da se njih dvije upoznaju jer Kim nijednom do sada nisam vodio na Emmin grob kako ju ne bih zbunio, ali puno sam pričao o Emmi. Zanemario sam činjenicu da kasni u vrtić jer sam joj želio objasniti šta se dogodilo s njezinom mamom.

"A kud idemo, pa kasnim u vrtić."- gunđala je jer smo prošli pored vrtića te ju nakratko nasmješeno pogledam.

"Vodim te mami."- odgovorim na što se ona slatko nasmije.

Kad dođemo tamo čvrsto sam držao Kim za ruku te stanemo pred Emmin grob, dok me Kim blijedo gledala.

"Gdje je?"- upita, a ja se rukama oslonim na zemlju ispod koje je ležala Emma.

"Tvoja mama ovdje spava."- potapšam zemlju, dok me ona skeptično gledala.

"Spava?"- upitno me pogleda.

"I kako da pričam s njom? Kako da joj kažem da ju volim?"- upita me, a mene stisne nešto u prsima jer sam ja kriv što Emme nema.

"Znaš, i ja sam ju puno volio, volim ju i dalje, a kad mi je teško, dođem ovdje i pričam joj o tebi. Nikada mi nije odgovorila, ali..."- nisam mogao objasniti jer me blijedo gledala i po pogledu sam mogao shvatiti da ne razumije o čemu govorim.

"Kasnimo u vrtić."- nasmijem se gledajući u nju, pokušavajući promjeniti temu.

"Mahni mami, a mi idemo u vrtić."- posluša me i mahne te ju uhvatim za taj mali dlan i odvedem u auto, pa u vrtić te odlučim otići kod Karle. Mislim da ju trebam, trebam njezin savjet.

Upravo stojim ispred vrata Karline kuće čekajući da mi otvori vrata, a kad ih otvori kiselo se nasmije. Ni ona se nije pomirila s tim da je nema, nitko još uvijek ne može.

"Hej."- pozdravim ju te mi uzvrati.

"Mogu ući?"- upitam ju na što kimne glavom i pomakne se sa strane kako bih prošao što i učinim te odem u dnevni, pa sjednem na kauč gdje mi se ubrzo i ona pridruži.

"Kojim povodom?"- sarkastično upita na što ja nervozno prođem rukom kroz kosu.

"Kim je započela sa onim... čudnim pitanjima."- kažem na što ona glasno izdahne vjerojatno jer ni ona ne zna što da kaže.

"Danas sam ju odveo na njezin grob i mislim da nije prošlo baš, najbolje."- objasnim na što ona kimne glavom, pretpostavljao sam da će mi znati reći što da učinim jer je i ona ostala bez mame, i ja sam, ali ja sam totalno drugačije reagirao na ovo sve.

"Danas si ju odveo na grob, super. Sad ju ostavi neka malo promisli jer ako nastaviš objašnjavati samo ćeš ju dodatno zbuniti. Znaš kakva je, pitat će te ako joj nešto nije jasno. Tvrdoglava je, kao i mama."- kaže te se na kraju nasmije spominjanući Emmino ime, promjeni se raspoloženje u prostoriji kad se začuje njezino ime.

"Kao i mama..."- zamišljeno kimnem glavom.

"Idem i ovako sam te vjerojatno zadržao."- trznem se te ustanem s kauča te i ona za mnom.

"Za Kim ću uvijek imati vremena."- odgovori te me isprati van.

Kad sjednem u auto uputim se na posao, tamo jedino mogu na neko vrijeme izoliran od stvarnosti.

Odgajajući Kim u naredne tri godine sam shvatio da je to nešto najljepše što sam doživio, kada je rekla prvo tata, kada je napunila prvi rođendan, prohodala, progovorila, čak je i Alexa naučila zajebavati, a to je sigurno neki mamin gen, dok mi se u drugu ruku činilo da su mi ove tri godine najgore godine života, kuća je odjednom utihnula i postala prazna i hladna. Dugo mi je trebalo da se naviknem, makar se i još navikavam da je nema. Svi se još navikavamo na to, ekipa mi je stvarno puno pomogla, pogotovo cure, uvijek su bili tu uz mene za što sam im jako zahvalan, ali ja trebam Emmu.

"Dobar dan."- ušao sam u svoj ured u kojem me dočeka Alex koji je sjedio na fotelji gledajući me kako ulazim u ured.

"Opet ti."- sarkastično preokrenem očima sjedajući za svoj radni stol.

"Gdje mi je jebačica?"- upita me, dok sam se ja nasmijao jer ju nakon tri godine i dalje zove jebačicom.

"U vrtiću."- odgovorim na što se on snuždi.

"Pa zašto? Zašto ju danas nisi doveo meni?"- upita na što se ja glasno nasmijem.

"Još pitaš? Vas dvoje bi masakr od države napravili."- nasmijano kažem na što se on smrkne.

"Alex, nemojmo se prisjećati šta je zadnji put bilo..."- počnem se prisjećati šta je bilo. Da, ostavio sam ih jednom same i znate šta su napravili? Party! Kuća nam je izgledala kao da je atomska bomba upala u nju i još k tome Alex je imao obučenu haljinicu, a Kim ga je s osmjehom našminkala. Ne želim se prisjećati toga, blagi užas.

"Samo smo se igrali."- nevino slegne ramenima, a mene natjera na osmijeh.

"Samo?"- iznenađeno upitam, a kada je Alex pokušao odgovoriti prekine ga kucanje na vratima iza kojih uđe tajnica te ju obadvoje pogledamo.

"Oprostite što ometam, ali došli su kolege za sastanak."- kad to kaže podsjeti me da imam sastanak te brzo ustanem, a ona izađe iz ureda.

"Žalim slučaj, Alex."- slegnem ramenima te i on ustaje.

"Daj dovedi mi ju danas, nismo se vidjeli od..."- počne razmišljati od kad, ali ga ja podsjetim.

"Od sinoć Alex, od sinoć."- nasmijano odgovorim na što on zamahne rukom izlazeći iz ureda.

"Book!"- mahnem mu te on ode, a ja pokulim fascikl u kojem se nalaze neki ugovori, pa krenem prema sali za sastanke, a unutra me dočeka nitko, apsolutno niko što me iznenadi te se odjednom na vratima pojavi Aaron, znate, onaj Aaron s kojim sam jednom davno bio dobar je trenutno stoji kao jedna od opcija da je ubio Emmu. Da, Emmin ubojica još nije pronađen.

Trzne me iz misli kad stane ispred mene ispružene ruke.

"Ian?"- ispruži mi ruku u znak pozdrava što i učinim, ne baš zadovoljno, ali učinim.

"Za ovaj sastanak ja nisam sposoban sam, pa sam doveo nekoliko kolega."- kaže te u salu počne ulaziti par muških osoba koje mi je prestavio.

"Adam Malik."- i u sobu uđe taj te se rukuje sa mnom i stane pored Aarona za ostale nisam baš upijao imena jer me nije zanimalo.

"I moj šećer na kraju..."- kaže Aaron te začujem udarac peta o pod što me natjera da podignem pogled prema vratima.

"Emma Lane."

x x x

T A D A M !

I došli smo do kraja prve sezone, nadam se da mi nećete umrijeti od neizvjesnosti dok napišem drugu sezonu, a ja vam ne mogu opisati koliko vas volim i kako sam vam zahvalana na tolikoj podršci. Stvarno se nisam nadala da će vas toliko puno čitati priču😁

❤HVALA VAM DO NEBA!❤

Zahvaljujem se svima koji su ostavljali vote i komentare i koji su čitali priču. Volim vas!💞