Ubojita ljubav

12

Rea POV:
-Zašto si me morao uništiti. Više nemam nikoga. Mama, tata oprostite mi ako odustanem, stvarno ne znam koliko još mogu izdržati.- trebala sam ga ubiti dok sam mogla, ali ja nemam snage za to. Nemam ni snage da sebi od uzmem život, a ne nekom drugom. Stajala sam više puta na vrhovim različitih zgrada u različitim gradovima, ali nikad nisam imala dovoljno snage za skočiti. Ne želim odustati, ali stvarno ne znam koliko još mogu izdržati. Ne želim ni roditelje iznevjeriti. Spustila sam se sa stabla i otišla nazad u stan. 

Još jedna u nizu ne prospavanih noći.
-Sranje.- rekla sam kad sam vidjela kako izgledam. Natekla mi je usna i imam modricu na sljepoočnici. A ruke su mi isto pune rana. Skupila sam snage i stavila antiseptik na rane.
-K vragu kako boli!- rekla sam kroz stisnute zube. Stavila sam sam korektor i puder da pokušam prekriti rane, nije puno pomoglo. Valjda niko neće primijetiti, i onako sam otrala jedino društvo koje sam imala. Zatim sam obukla crnu duksericu, crne čizme, crne gege i crne rukavice bez prstiju. Stavila sam kapu preko glave i crne sunčane naočale da mi se ne vide oči, nisam mogla u potpunosti prekriti modricu. Uzela sam svoju torbu te se uputila u školu.

Na putu do škole uzela sam zeleni skittls, najveću kesu. Kad sam došla u školu još nikoga nije bilo, kako sam se i nadala.

Došla sam do našeg stola i ostavila kesu uz jedno kratko Oprosti na papiru.

Otišla sam u zadnju klupu, stavila slušalice i opustila se.

Liam POV:
Došao sam u školu. Svaki dio tijela me je bolio, nikad me nije ovako boljelo poslije borbe. Imao sam ogromnu modricu na sljepoočnici i na glavi od udarca koji me je onesvjestio. Ali dobro i onako svi znaju za moju bandu, niko neće bit iznenađen pa zašto bi se uopće skrivao.

Ušao sam u učionicu, skoro svi su bila na svojem mjestu, osim Marka i Davida oni imaju posla. Došao sam do klupe i vidio veliku kesu zelenih skittls-a i kratku poruku Oprosti. Znao sam odmah tko je to donio, jedino ona je toliko opsjednuta zelenim skittls-om i jedino ona ima rukopis ki nogom pisan. Nasmijao sam se na tu misao, ali ozbiljno ja ljepše pišem od nje, a kao muški bi trebali imati neuredniji rukopis. Pogledam prema njoj i vidim da ima kapuljaču na glavi i sunčane naočale, zašto ima sunčane naočale i kapuljaču? I naravno sve u crnom, mislim da ni nema nikoju drugu boju u ormaru. Još uvijek me zanima tko je ona stvarno? Zapravo ima nešto što nije crno, njene bijele slušalice i plave oči. Malo bolje pogledam u nju i čini mi se da vidim na njenom livom kutu usana modricu i natečenje. Što se njoj dogodilo, tko joj je to napravio? Naljutio sam se na pomisao da joj je netko naudio, a da sam ja umjesto da sam bio s njom i pomogao joj bio u podzemlju borio se sa Skull. Ali kad bolje razmislim i ja sam tu udario Skull, možda je Rea ipak Skull. Ma ne, nikako. Nemoguće, valjda?

Rea POV:
Ušao je u učionicu, nisam ga morala vidjet ili čuti, osjetila sam njegovu pristnost i njegove oči kako gledaju prema meni. Malo više sam spustila glavu da mi ne vidi modricu kod usne, ne želim da sazna da sam ja Skull.

Sat je prolazio sporo, cijelo vrijeme sam osjetila njegove oči na meni, nisam se usudila podignut pogled prema njemu. Znala sam što bi se dogodilo da to napravim, izgubila bi se u njegovom pogledu, ali to ne bi bilo najgore nego bi on skužio moju masnicu i skužio tko sam ja, bar donekle.

Napokon je zvonilo za završetak sata, brzo sam pokupila svoje stvari i izjurila iz učionice prije nego li je uspio doći do mene. Potrčala sam i sakrila se u kutu između ormarića. Znala sam da je tu, da me traži pogledom. Samo sam se nadala da će odustati, već mi se praviše uvukao u srce da se može služiti protiv mene. Odahnula sam kad se okrenuo i otišao na drugi sat. Otišla sam iz škole i uputila se u stan da si bar pokrijem masnice, kako treba.

Liam POV:
Gledao sam ju tijekom cijelog sata. Moram znati tko je ona, od koga bježi, moram joj pomoć. Od kako su mi roditelji ubijeni osjećam samo potrebu za osvetom, ali sad ona pada u drugi plan kad vidim da je ona u nekakvoj opasnosti i tjera nas od sebe da nas zaštiti. Želio bih da mi se otvori, da mi kaže od koga bježi, da joj pomognem. I ti si mi neki nemilosrdni vođa bande. Čuo sam iritantni glas moje podsvjeti, ali moram priznat da se i meni sviđa ipak smo ista osoba. Ali to znači da je ona tvoja slabost, da se tvoji neprijatelji mogu okoliti na nju da te povrijede. Jesi siguran da je želiš u to sve uvlačiti? K vragu zašto je uvijek u pravu. Ali ja ću je zaštiti. Zaštiti ću je svojim životom ako treba. Pa ni ne poznaješ je kako treba!? Čak joj ni ne znaš pravo ime!? Ali saznati ću. Završio sam svoj unutarnji monolog kad me je zvono za kraj sata vratio u stvarnost. Ona je pokupila svoje stvari jako brzo jer sigurno zna da ću pokušati s njom razgovarati. Izletila je iz razreda i ja sam krenuo za njom, kad sam izašao u hodnik već je nestala. Osjećao sam je tu, negdje blizu, ali je nisam vidio. Tražio sam je pogledom, ništa. Zvonilo je za početak drugog sata, bio sam razočaran što je nisam našao, ali morao sam na sat valjda će se pojaviti.