Ubojita ljubav

52

Liam POV:

Nakon što je Rosalin zaspala izašao sam iz njene sobe i pitao što se dogodilo s Brunom. Gdje se nalazi? Rekli su mi da su ga pokušali uhvatiti živog, ali da nisu imali izbora i morali su ga ubiti. Gad se lako izvukao, trebao je više patiti zbog sve boli što je nanio. Al bar ga više nema, bar je Rea mislim Rosalin sad sigurna.

Vratio sam se u sobi i ona se probudila.
-Gdje si bio?- pitala me je sneno.
-Išao sam pitati što se na kraju dogodilo s Brunom.- rekao sam te sjeo do nje. Na sam spomen njegovog imena ona se steresla i uplašeno me pitala.
-I što se dogodilo?- rekla se zamuckivajući.
-Gotovo je, nema ga više. Sad si sigurna, zauvijek.- kad sam to reka ona je odahnula. Opustila i samo se počela smijati.
-Nikad nisam mislila da će biti gotovo. Sad je napokon gotovo.- rekla je sa tolikom srećom u glasu i najljepšim osmjehom što sam ikad vidio. Bože koliko je volim. Skupa samo se počeli smijati i onda me je poljubila.
__________________
Par dana kasnije

Rosalin POV:

Sad kad se sve doznalo osjećam se lakše, bolje. Ima dana kada ne mogu spavati i još uvijek imam noćne more. Ali polako slabe. Doktori su mi rekli da ću uskoro moći ići kući. Liam i ostali su svaki dan tu, jednom se Liam posvađao s doktorom zato što mu nije dao da spava sa mnom u sobi. Na kraju je popustio i spavao u hodniku, pa bar dok doktor nije otišao, onda se uvukao u sobu. Kad ga je ujutro doktor našao samo je odmahnuo glavom i nešto si promrmljao ispod brade dok ga je Liam gledao kao malo dijete. Doktori su rekli da će mi dosta ožiljaka ostati i to me je rastužilo, činjenica da ću cijeli život biti prekrivena ožiljcima. Tad sam se posvađala s Liamom jel kad je vidio da sam tužna rekao mi je da nemam razloga biti tužna da sam predivna i takva, no ja to ne mislim. Mislim da sam odvratna, da sam ružna. Nikad neću moći vidjeti ljepotu na svom tijelu zato što ću zauvijek biti prekrivena ožiljcima. Tad se naljutio na mene, al ja jednostavno ne vidim ono što on vidi. Otišao je ljut iz sobe i vratio se nakon par minuta i ispričao se što se derao, al ako i treba cijeli život on će mene naučiti da sam lijepa.

Danas mi je dan kad se vraćam kući, prvo sam se zabrinula zato što nisam znala gdje je to. Liam me je pogledao kao da sam luda i rekao "Ti živiš sa mnom il si zaboravila." Znala sam da sam živila s njim, ali opet je u meni bilo sumnje da to radi samo zbog sažaljevanja. Dok sam bila tamo dok su me mučili oni su mi govorili stvari kao da me je samo htio iskoristiti i da mu ne značim ništa ni njemu ni drugima. Nakon nekog vremena počela sam vjerovati u te riječi. Nisam mogla razmišljati smisleno od boli i činilo mi se kao da sam tamo cijelu vječnost. Mislila sam da im nije stalo do mene, da je stalo došli bi već po mene ne bi me ostavili da trunem u čeliji. I svakakve misli su mi dolazile u glavu, na primer da oni idu u školu i zezaju se. Da se utrkuju motorima ili autima i uživaju bez mene. Da sam im samo bila teret. Znam da nisam, znam da im je stalo do mene, ali trebat će mi vremena dok se naviknem. Oduvijek sam bila sama i uvijek sam mislila da me nitko ne želi i zato sam oduvijek bila vuk samonjak, nikad nisam bila dio čopora, dio skupine. Nikad nisam imala pravu obitelj. Majka je oduvijek u bolnici, otac nikad nije bio kući, nisam imala prijatelja zbog treninga i učenja. Zato sam radila probleme. Zato sam navečer radila grafite po zgradama zato što nisam imala s kim biti. Iskreno fali mi taj dio mene onaj dio koji je crtao i svirao i pjevao. Fali mi umjetnica. Majka mi je uvijek govorila da lijepo sviram i pjevam, od kako sam dobila gitaru njoj sam često u bolnici svirala, to ju je uvijek nasmijalo.

-Došli smo. Što si se toliko zamislila?- pitao me ne Liam. Nisam ni skužila da smo došli do posjeda. Liam je mislio da bi mi bolje pasala tišina i mir nego zbrka grada.
-Samo sam se zamislila. O stvarima što mi fale. Nikad ti nisam pričala al prije nego što je moja majka umrla ja sam navečer radila grafite, bila sam stvarno dobra i nikad me nisu uhvatili. Na vjestima su pričali u meni i ljudi su mi dali nadimak "munja" zato što sam kao munja došla ostavila otisak i nestala prije nego što trepneš. Nikad me nisu uhvatili. Postoji samo jedan snimak gdje bježim od policije sva u crnom, nitko nije vidio moju facu i uspjela sam pobjeći. Al to nije jedino što mi fali. Fali mi i moja gitara. Moja crna akustična gitara, ja sam na njoj bijelim sprejem nacrtala lubanju. Nekad bi majci svirala i pjevala, oduvijek je voljela takvu vrstu glazbe i svirala sam joj samo da bi vidjela taj neki poseban osmjeh.- rekla sam sa sjetnim osmjehom, to su rijetka sretna sjećanja koja imam.
-Šta je bilo sa tim svim?- pitao je nježno dok je stavio svoju ruku na moje koljeno i utješno radio male kružiće.
-Kad me je Bruno odveo gitara je ostala kod kuće, a poslije nikad više nisam napravila grafite. Munja je postala borbenica podzemlja. A nikakvu gitaru više nikad nisam takla, ali glazba je još ostala dio mene zato uvijek imam slušalice.- govorila sam tužno, falim si ja od tada. Mislila sam da ne može biti gore, ali moglo je.
-Drago mi je da si mi rekla, ali imam osjećaj da to nije sve.- i nije bilo sve.
-Nekada mi fali Anatolij, on je bio najbliže ocu što sam imala. Nije me znao i bio je kriminalac al opet mi je pomogao i bio tu za mene kad sam najviše trebala pomoć. A on je u zatvoru zbog mene. Samo bih ga htjela vidjeti bar još jednom da mu se zahvalim i ispričam. Da nije bilo njega ja nebi bila ja. On me je naučio preživljavati. I zbog njega sam ovoliko dugo izdržala bježeći od Bruna. Da bar postoji način da mu se zahvalim.- rekla sam tužno, stvarno mi nekad fali taj čovjek. Liam me je zagrlio i rekao da će sve biti bolje. I prvi put u životu stvarno vjerujem u to.
-Idemo unutra.- rekao je pa smo se uputili unutra.