Ubojita ljubav

1

Rea POV:
Danas mi je prvi dan nove škole. Iskreno se nadam da ću proći neopaženo. Iako to je malo vjerojatno. Mrzim biti nova učenica svakih par mjeseci, ali nemam baš nekog izbora. No nešto mi govori da će ovaj grad biti drugačiji. 

Ulazim u školu sa slušalicama u ušima puštajući glazbu na najjače. Idem kroz hodnik ne obraćajući pažnju na učenike. Dolazim do ravnateljevog ureda koje je po mom sjećanju kad sam se upisivala tu desno. Pokucam na vrata. 
-Naprijed.- kad to čujem lagano otvaram vrata i ulazim.
-Dobar dan. Ja sam Rea Martinez došla sam po raspored.-
-U redu. Izvoli.- pružio mi je jedan papir:
1. Matematika 23
2. Biologija 100
3. Hrvatski 17
4. Engleski 1
5. Latinski 75
6. Povijest 93
7. Informatika 20
Na vrata od ureda je neko pokucao. Nakon kratkog uđi je ušla djevojka koja je imala plavu dugu kosu, smeđe oči, izražajne crte lica. Bila je dosta mršava i viša od mene no to nije teško.
-Bok ja sam Ana.- rekla je pružajući mi ruku
-Ja sam Rea drago mi je.-
-U redu Ana će te sad dovesti do tvoje učionice. Možete ići.- rekao je ravnatelj pa smo nas dvije napustile ured i krenule nekim hodnikom.
-Daj da ti vidim raspored.- rekla je. Kad sam joj dala raspored krenula me je voditi prema prvom satu. Do učionice smo malo pričale i čini se baš ako super cura. 
-Evo ovo je tvoja učionica- rekla je i pokazala na prvu učionicu lijevo sa plavim vratima.
-Bok i hvala.- mahnula sam joj
-Nema na čemu.- odgovorila je sa smiješkom. Skupila sam hrabrosti i pokucala na vrata.

Lagano sam ušla. Za stolom je sjedila profesorica imala je svjetlo smeđu kosu svezanu u punđu i kraljevsko plavi komplet.
-Ti si sigurno nova učenica. Ja sam gospođa Marija Wren. Reci nam nešto o sebi pa sjedni na prazno mjesto.-
-Zovem se Rea i to poprilično to.- nakon toga profesorica me je pogledala iznervirano te je prekrenula očima.
-Želiš li još što podijeliti s nama? - mrsko je pitala na što sam samo nezainteresirano odmahnula glavom.
-Sjedi onda, osim ako ne želiš ostati stajati cijeli sat.- već znam da joj se ne sviđam, e pa ni ti se meni vještice ne sviđaš. Sjela sam u četvrtu klupu do prozora.

Onda je neko pokucao na vrata i ušao.
-Liam drago nam je što si se udostojio pojavit.- rekla je profesorica sa očitom dozom sarkazma. Nisam obraćala pozornost na tu osobu.
-Žao mi je neće se ponoviti, obećavam.- rekao je, imao je tako lijep glas nekako dubok i strašan, a opet nježan. 
-Nemoj davat obećanja koja nećeš ispuniti.- rekla mu je profesorica.

Crtala sam nešto u bilježnicu dok on nije došao.
-Sjediš na mom mjestu. - rekao je na što sam se okrenula i pogledala ga imao je malo dužu crnu kosu, smaragdno (znate smaragd dragi kamen) zelene oči, izraženu čeljust, pune usne, fantastične obrve, čisto lice i tetovažu na vratu. Jednostavno savršen bad boy kakvog ne trebam pa sam samo hladno rekla.
-Pa ja sam sad tu sjela ti imaš mjesta iza.- rekla sam i pokazala na klupu iza.
-E ali ovo je moja klupa.- rekao je naslonivši se na klupu s malo prijetnje, on stvarno misli da ću se prepasti njega.
-Ja nigdje ne vidim tvoje ime.-
-Ti si nova pa još ne znaš tko sam ja.-
-Ni ne želim saznati.- odbrusim mu.
-Samo da znaš ja sam Liam Bayt.- rekao je sjedajući do mene. 
-I to bi mi nešto trebalo značiti?- pitala sam vraćajući se svom crtežu. Čula sam zaprepaštene uzdahe drugih učenika. Pogledala sam ga i bilo je jasno da je iznerviran. Ups pogodila sam živac, baš mi je žao, sarkazam. 
-Što ti misliš tko si da mi se tako obraćaš?- pitao me je ljuto. 
-Ja sam Rea.- poslije toga čula sam podsmjehe. Ovo će biti zanimljivo.