Ubojita ljubav

40

Rea POV:
-Izgledate tako sretni. Zar vam je ovo stvarno bio zadnji dan sreće?- pitao me je iskreno Liam.
-Nažalost je. Dan poslije ove slike, moj rođendan, majka mi je pala u nesvijest i saznali smo da ima tumor na mozgu. Ona je morala ostati u bolnici, a otac i ja smo morali ići kući. Pošto roditelji mojih roditelja nisu opravdavali njihovu vezu i činjenicu da je moja majka trudna sa mnom, protrali su ih, obezvrijedili su ih i poslali su ih da žive na ulicu. Moji roditelji su sve to preživjeli zbog njihove ljubavi i ljubavi prema meni. Moj otac je radio 2 posla da si plati fakultet da može suzdržavati moju majku i mene. Napravio nam je pravi život do moje 4 godine, ništa nam nije falilo. Pa bar mi je moj otac tako govorio par dana nakon smrti moje majke. Kad je za moj peti rođendan saznao da je njegova žena bolesna. Ona za koju je sve žrtvovao je bolesna i on tu ne može ništa. Preselili smo se u manju kuću da možemo plaćati račune. Moj otac je radio sve više i bio je sve manje sa mnom. I od jednom me je samo upisao na različite borbene vještine. Nisam ni razmišljala od kud mu novac. Bila sam dijete, nisam znala. Mislila sam da sam ga previše podsjećala na majku i da me ne može gledati zbog boli, ali izgleda da me je samo pokušao pripremiti na neizbježno ako ne uspije skupiti novce. Meni je moja majka puno falila u kući, nisam znala kako se ponašati, nisam imala ženskog uzora. Kad sam joj bila u posjeti na moj deseti rođendan poklonila mi je ovaj medaljon i rekla da ga čuvam. Od tada ga oduvijek nosim. Kako je vrijeme prolazilo majci mi je bilo sve gore i otac se sve više udaljavao od mene. Kao što sam ti rekla nisam imala prijatelja, nisam imala vremena za njih. Uvijek mi je bilo kuća, škola, trening, kuća i tako u nedogled. U školi i na pauzama između sati sam učila i slušala glazbu. Glazba mi je bila jedini bijeg od stvarnosti, htjela sam naučiti svirati gitaru i pjevati, ali bojala sam se pitati oca za gitaru. Jednom u posjeti majci rekla sam joj da mi se svira gitara i da bih je rado naučila, ali da ne želim pitati oca za gitaru zato što mi je već pružio sve što je mogao. Nisam htjela biti pohlepna, ali ona je ocu rekla za to i za moj idući rođendan poklonio mi je gitaru. Od tada sam svaki slobodni trenutak svirala. Kad mi je majka umrla otac je uvijek bio uz mene i pričao mi priče o njima. Kroz što su sve prolazili da bi bili sretni i da su to sve uspjeli zbog svoje ljubavi. Pokazivao mi je stare slike, ali to je prekratko trajalo. Moj otac je bio više pogođen njenom smrti nego ja. Nisam je se sjećala kad je bila zdrava, samo sam je znala bolesnu u krevetu. A otac je uvijek radio, jedino kad sam ga viđala je bilo ujutro za doručkom, a ni tada nismo puno pričali. Navikla sam da sam sama. Osjećam se krivom zato što nisam osjećala pretjeranu tugu za njenom smrti. Naravno bila sam pogođena, ali nisam ni suzu pustila. Od malena sam gradila zidove oko sebe i nosila maske, nikog nije bilo briga za mene. Čak ni učitelje nije bilo briga dok god nisam stvarala problema, nikog nije bilo briga. Kad mi je majka umrla onda su me počeli primjećivati. Svi su mi davali sućut i gledali me sa sažaljenjem. Nitko me nikad nije primjećivao i sad od jednom su me počeli sažaljevati. Nisam htjela ići u školu zbog toga pa sam umjesto u školu išla u teretanu i vježbala. Nisam ni htjela ići kući zato što nisam mogla gledati oca tako tužnog. Žalim zbog toga žalim zbog svega. Još uvijek se osjećam krivom zato što nisam plakala za majkom, osjećam se krivom zato što nisam bila uz oca kad me je najviše trebao. On nikad nije bio tu i kad je bio molio me da se družimo skupa i ja sam mu govorila da moram trenirati, da moram učiti, svirati. Osjećam se krivom zato što sam mogla bit više uz njega, ali sam birala ne biti. Sve bih promijenila da mogu, sve. Ali ne mogu. Izgubila sam ih. Nisu bili uz mene, ali sam ih voljela i znam da su oni mene. Naučila sam ne plakati, naučila sam na tugu i svakodnevnu bol samoće. Postala sam ja, vuk samotnjak. Počela sam odgurivati ljude od sebe i kada su mi pokušali biti prijatelji. Vjerovala sam da mi je bolje samom. Ali nisam bila sama, nikad nisam u potpunosti bila sama. Znala sam da imam oca i majku uz sebe ako ih trebam, ali nisam to u shvaćala dok ih nisam u potpunosti izgubila. Nakon što sam svjedočila ubojstvu mog oca tek sam onda shvatila što je biti sam. Bila sam u zatočeništvu uboijce mog oca na samo tjedan dana, tjedan dana mu je bilo potrebno da me u potpunosti uništi. Svaki trenutak mi je trajao kao vječnost. Počela sam gubit nadu da ću ikad uspjeti pobjeći. Tih tjedan dana su mi bili najgori ikad. Nade mi je ponestajalo kada sam ugledala svjetlo na kraju tunela, uvidjela sam priliku i iskoristila je. Pobjegla sam i počela sam se boriti za svoj život. Krala sam od bogatih ljudi koji su prolazili pokraj mene i gledali me sa gađenjem. To mi je bio jedini način da dođem do hrane, dok mi se jedan čovjek nije smilovao i pozvao me u svoj dom da mi da hranu i pomogne mi. Zvao se Anatolij. On je bio vlasnik podzemlja i upoznao me je s tim svijetom. Iskoristio je moje predznanje i naučio me kako preživjeti. Dao mi je hranu i pomogao mi. Pomogao mi je sa svim, naučio me je kako prekriti tragove, dok ga policija nije uhvatila i sve uništila. On mi još uvijek fali, ne znam što se dogodilo s njim. I ubojica mog oca me je pronašao pa sam morala ponovo bježati. Zato sam vas iz početka odgurivala od sebe. Nisam znala kako je to imati nekog uz sebe, sve koje sam imala ili sam otjerala ili su bili odvučeni od mene. Bojala sam se pružiti vam priliku u slučaju da me On nađe i vas uništi isto tako kako je uništio Anatolija. On me je pronašao i vidio da sam u Anatolijevoj zaštiti i da mi ništa ne može dok je on tu, pa je dao anonimno policiji podatke o njemu i oni su ga uhitili. On se borio zato što me nije htio ostaviti samom, no nije uspio. Morala sam bježati. Poslala sam pismo u zatvor i zahvalila mu se na svemu i rekla mu da ga nikad neću zaboraviti, da ne brine za mene, rekla sam mu da ću se snaći. On je znao moju priču, pošto sam buncala u snu i natrao me je da mu kažem što mi se dogodilo. Kad sam mu rekla vidila sam mu u očima gađenje i mislila sam da će me protrati nazad na ulicu, ali nije me potrao zagrlio me je i rekao da sam sigurna s njime. Bila sam samo par tjedana kod njega kad me je pronašao. Ja bih ti rado rekla svu istinu i tebi i drugima, ali želim još malo živjeti u ovom svijetu da kad god me pogledaš ne vidiš to što mi se dogodilo. Anatolij me nije gledao isto nakon što je saznao istinu i on se malo udaljio, ali još uvijek je bio tu za mene. Kada sam bježala jedne noći kroz malo selo prošle godine nisam mogla više, naslonila sam se na zid i pustila suze, prvi put od kako sam pobjegla. Bila sam gladna, žedna i bilo mi je hladno. Nisam imala nigdje spavati nitko u tom malom selu nije htio pomoći beskućnoj djevojci. Čak su u jednom trenutku nahuškali pse na mene. A ja nisam imala snage da odem negdje. Jedan par u najboljim godinama je stao uz cestu i pomogao mi, dao mi je hrane i pića, čak su mi i rekli da idem s njima u unajmljenu kućicu da ne spavam vani. Idući dan su mi rekli da žele da idem s njima, da će mi oni pomoći. Bila sam preslaba da ih odbijem. Kad smo ušli u auto oni su krenuli u smjeru iz kojeg su došli kada nas je jedan veliki džip izgurao s ceste. Krenula sam pomoći ženi kojoj su noge bile zaglavljenje ispod auta. Dok joj je muž pokušao izvući noge, meni je rekla da bježim kod stabala i sakrijem se, natjerala me je da joj obećam da neću izaći od iza stabla ma što god bilo. Došao je čovjek kojeg sam prepoznala, on je bio jedan od onih koji su me mučili dok sam bila u zatočeništvu. Par nije pokleknuo, znali su da je kraj i uhvatili su se za ruke i pripremili za smrt. Ona je imala zarobljene noge, a on je jako krvario iz glave, nisu imali šanse. Kad ih je hladnokrvno upucao nazvao je šefa i rekao mu da su ih se napokon riješili samo da ne zna gdje sam ja, da nisam u autu. Skupila sam se iza grma i čekala da ode. Kad je otišao, došla sam do njih i plakala. Osjećam se krivom i zbog njihove smrti, da nije bilo mene ne bi ih ubili. I njih koji su pokušali biti uz mene su ubili. Zato sam vas odgurivala, ne želim da vas sustigne ista sudbina. Ali sad ne želim da se nitko od vas udalji od mene, previše mi značite. Mislim da to ne bih mogla preživjeti. Par puta sam stajala na vrhu zgrade i razmišljala bi li bilo bolje da samo skočim, no nisam imala hrabrosti za to. Previše sam se bojala. Eto to je sve što ti mogu reći ta sada, nisam spremna da ti kažem još sve. A i ovo to govorim zato što nisam ni skužila kad si slomio moje zidove i skinuo maske. Uvukao si se duboko u moje srce i nikad te ne želim izgubit.- rekla sam gledajući kroz prozor u noćni grad. Dok sam ovo govorila samo su se u jednom trenu počele spuštat suze niz moje obraze, ali nisam se obazirala. Pustila sam ih da teku kao rijeka iz mog slomljenog srca. Liam je samo gledao prema meni ne znajući što da kaže na to. Vidila sam krajem oka da mu malo fali da i on zaplače. Onda me je samo zagrlio, onako jako baš kakav mi je zagrljaj trebao. Osjećala sam se sigurnom u njegovim rukama. I tada sam znala da će uvijek biti tu za mene. Znala sam da mu mogu reći sve, pa bar se nadam.