Ubojita ljubav

53

Par godina kasnije

Rosalin POV:

Prošlo je par godina od kako sam ponovo postala ja. Poslije prve rođendanske zabave sve se polako počelo vraćati u normalu. U školi sam promijenila ime i otkrila sam svoj identitet Munje. Nisam više htjela biti pod maskama. Prije borbe sam vježbala sa Liamom da se vratim u prijašnje stanje. Vježbala sam tjednima dok ponovo nisam bila spremna biti Munja. Bila sam preslaba nakon što su me spasili pa mi je trebalo vremena. Liam mi je pomogao vježbati i rekao je da ću moći ići ponovo u podzemlje kad pobjedim Marka, Davida, Ivana, Emila i njega zasebno i skupa njih četvoricu bez Liama. Tek onda sam mogla ići u podzemlje. Dosta puta su me pobjedili dok ja njih nisam sredila. Ivana mi je davala savjete kako da ih pobjedim, njihove slabe točke. Jedino što mi je bilo zabranjeno je udariti ih u "obiteljske dragulje", jednom sam slučajno udarila Ivana, šepao je danima. Od tad mi je to postalo zabranjeno. Al kad sam ih pobjedila bila sam spremana za podzemlje. Ušla sam u podzemlje držeći Liama za ruku i svi su se uzmicali. Odmah mi je G našao protivnika. Liam me je ohrabrio, ipak dugo nisam bila u ringu. Nakon što sam pobjedila protivnika skinula sam masku i samo sam čula iznenađene uzdahe. Skočila sam iz ringa i poljubila Liama pred svima i čuli smo još iznenađenih uzdaha. Idući dan kad sam došla u školu svi su se uzmicali i šaptali među sobom. Bilo je zanimljivo gledati ih tako. Maturu smo prošli dobro i Ana i ja smo upisale medicinski fakultet. Dok ostali nisu ništa. Liam je preuzeo Matin klub i slastičarnu, Emilo je još uvijek glavni barmen zato što je htio zadržati taj posao, Liam mu je ponudio mjesto direktora, al nije prihvatio.

Puno toga se dogodilo od kako sam ponovno postala Rosalin. Ana i Emilo žive skupa u stanu blizu fakulteta, David i Ivana su napokon priznali jedno drugome osjećaje i sad žive skupa u stanu blizu centra. Marko i Ivan su još samci, al svaku večer u klubu traže zabavu za noć. Stvarno se malo trebaju uozbiljiti. Liam je našao da je moja stara kuća još na prodaju i da sam još smatrana nestalom u gradu te da je slučaj mog oca još otvoren. Očito nitko nije htio kupiti kuću u kojoj je vlasnik ubijen. I sad smo na putu do tamo. Jutros smo krenuli jako rano zato što je tu ipak 14 sati vožnje. Nisam sigurna kako ću reagirati kad vidim stari grad i kuću. Upravo ulazimo u moj rodni grad Huntsville Alabama. Nisam ovdje bila od onog dana i malo sam nervozna. Polako ulazimo u moju ulicu i izgleda kao da se ništa nije promijenilo. Još uvijek tu stoji isti park u kojem sam svirala. Još stoje moji grafiti na prolaznim zgradama. Kao da se ništa nije promijenilo.

Liam je polako parkirao ispred moje kuće. Izgleda u potpunosti isto samo je boja izgubila sjaj i sve je puno korova. Polako izlazim iz auta. I idem prema vratima, kad dođem do njih uzmem ključ ispod balkona. Uvijek sam tu skrivala ključ u slučaju da zaboravim svoj, što se znalo dogoditi par puta. Jednom sam zaboravila ključ i onda sam se sjetila da imam otvoren prozor od sobe. Popela sam se na stablo i ušla u sobu. Otac me je čuo i mislio da je neki provalnik pa je ušao u moju sobu sa bejzbol palicom. Idućeg dana mi je dao majčin ključ, koji joj je čuvao kad se vrati, i rekao da ga sakrijem negdje gdje samo ja znam da se ovakve stvari ne ponove. Sakrila sam ga u drvenu kutiju i stavila ispod balkona. Aj dosta više sjećanja moram jednom ući u kuću. Duboko sam udahnula prije nego što sam stavila ključ u ključanicu i otključala vrata. Kad sam ih otvorila sva sjećanja su se vratila. Vidjela sam sebe kako trčim niz stepenice sa gitarom na leđima ili sa ruksakom punim sprejeva. Uvijek sam nosila crnu boju i kosa mi je prirodno crna pa sam se uklapala u tamu noći. Vidjela sam i oca za stolom kako viče za mnom da ne zaboravim torbu za školu i kako se ja vraćam, a on ima poznati osmjeh na licu. Sve je puno prašine, ali meni je u sjećanju puno boja. Moja majka nije živila u kući nego u bolnici al opet se pobrinula da nam kuća bude puna boja. Ona je odabrala boje i neki namještaj, otac joj je sve udovoljio zato što se tako osjećala ona u kući iako je nije zapravo bilo. Sve to veselje boja je otišlo s njom.