Ubojita ljubav

45

Liam POV:
-A tu si Liame trebam te hitno.- ušao je u kuhinju Marko i prekinuo nju. Jebemu taman mi je htjela reći svoje ime.
-Zar ne vidiš da smo u sred nečeg.- rekao sam kroz zube.
-Stvarno je važno.- rekao je ponovo.
-Zar ne možemo to riješiti kasnije?- rekao sam jasno iznerviran.
-Ne možemo.- odgovorio je odlučno.
-Dobro. Nemoj nigdje ići bit ću brzo.- odgovorio sam Marku te rekao njoj da ne ide.

Nitko POV:
Kad su Marko i Liam izašli u hodnik počeli su pričati.
-A daj taman mi je htjela reći svoje pravo ime.- rekao je Liam izritirano.
-Nije više važno, on je u gradu, moraš obaviti posao.- rekao je Marko. Liam ga je zbunjeno pogledao.
-Tko je u gradu?- pitao ga je.
-Bruno, Bruno Bismad. On je u gradu moraš obaviti posao.- kad je to rekao u Liamu se pojavila neka ljutnja, ali i sumnja. Više nije bio siguran želi li uopće osvetu.
-Ne znam, nisam siguran želim li to više.- rekao je zbunjen ostavljajući Marka još zbunjenijeg. Ali ubrzo je shvatio.
-Prirasla ti je srcu, pa više to ne želiš.- rekao je i obojica su znala da je ona ugasila njegovu želju za osvetom i zamjenila je željom za srećom i ljubavi.

No oni nisu znali da je ona sve čula. I to je sve njoj drugačije zvučalo. "Htjela reći svoje pravo ime" "više nije važno, on je u gradu" "moraš obaviti posao" "Bruno, Bruno Bismad" "nisam siguran želim li to više" "prirasla ti je srcu, pa više to ne želiš" njoj je to zvučalo kao da on cijelo vrijeme znao od koga bježi i tko će dobro nagraditi onog tko ju dovede njemu. Osjetila je toliku bol u srcu, srce koje je tako dugo bilo zaključano i skriveno iza zidova ja krhko i lako slomljivo. Osjetila je izdaju, ali bol je bila prevelika. Znala je da mora bježati, ali nije imala više snage. Osjećala se kao da ju je osoba kojoj se otvorila, kome je vjerovala, izdala. I da je sve bilo laž. Ništa ju nije boljelo toliko koliko ovo sad. Lagano se počela udaljavat od vrata i išla je u nazad ne gledajući gdje ide, slučajno je gurnula čašu sa stola koja je pala na pod i raznjela se u komadiće.

Liam i Marko u brzo ušli u kuhinju i vidjeli nju sa licom koji je tako izdavao bol koju osjeća i ljutnju.
-Hej što je bilo?- kad ju je mirno upitao Liam i krenuo je uhvatiti za ruku da joj pruži utjehu na što se ona udaljila još više.
-Ne diraj me.- rekla je sa mržnjom u glasu i pogledu. Liam se pitao što se dogodilo da je tako naglo promjenila ponašanje. U jednom trenu htjela mu je sve priznati, a sad ga gleda sa mržnjom očitom u pogledu.
-Šta je bilo?- pitao je malo ljutito, htio je znati zašto se tako sad ponaša.
-Vjerovala sam ti, i tebi i ostalima. Da bi saznala da je sve bilo laž.- rekla je hodajući u nazad u dnevni boravak. Nitko nije razumio što se događa. Ona se udaljavala od njega i govorila mu to.
-Što je bilo laž, reci mi.- Liam je rekao ljuće nego što je htio, time dodatno uništavajući povjerenje.
-Koja sam ja glupača, sve sam ti htjela reći, da bi saznala da ti to već sve znaš i da je sve bilo gluma da zadobiješ moje povjerenje. Kako si mi to mogao napraviti.- rekla je ona sa glasom koji je pucao. Nije pokazivala mržnju, nije mogla glumiti više da ga mrzi. Ona se počela lomiti. Svi ostali su gledali zbunjeno, nitko nije znao kako reagirati. Liam se pitao zašto se tako ponaša. Opet ju je krenuo uhvatiti za ruku kao utjehu, ali opet ju je odmakla.
-Rekla sam ti da me ne diraš!- izderala se na njega dok su joj suze prijetile da izađu.
-Reci mi što sam krivo napravio!!- i Liam se izderao na nju.
-Molim te kao da sam ne znaš.- rekla je donekle sarkastično.
-Pa ne znam!- ponovo se izderao na nju.
-Ja sam tebi samo posao zar ne, ajde predaj me njemu. Više se i onako nemam za što boriti.- rekla je glasno iako su joj suze krenule niz obraz.
-O čemu ti pričaš, kome da te predam!!?- Liam je bio zbunjen i ljut.
-Brunu! NJEMU DA ME PREDAŠ, ON JE MENE SILOVAO I MUČIO DANIMA PRIJE NEGO ŠTO SAM USPJELA POBJEĆI I TIME POVRIJEDILA NJEGOV PONOS. BJEŽIM OD NJEGA I MJENJAM IMENA DA BI ME SAD TI IZDAO. AJDE PREDAJ ME NJEMU I UZMI SVOJU NAGRADU, UZMI TU VELIKU SVOTU NOVCA I OSTAVI GA DA RADI ŠTO GOD HOĆE SA MNOM!!!- izderala se na njega kad su joj se suze počele već naveliko slijevati niz obraze. Na njihovim licima se vidjelo gađenje i sažaljenje, no i ljutnja.
-On je ubio moje roditelje, moj posao je da ubijem njega.- rekao je s gađenjem. Ona je skužila što je rekla te je gledala oko sebe i vidjela je gađenje u njihovim ocima. Ne znajući da je to gađenje zbog situacije, mislila je da nju smatraju takvom. Napravila je ono što je smatrala ispavnim u toj situaciji, pobjegla je. Trčala je što dalje od stana i njih. Sa svakim korakom srce joj se sve više slamalo. Nije znala što dalje, nije imala gdje pobjeći. Zbog tuge i boli nije obraćala pozornost na događaje oko sebe. Nije primjetila kombi kako se približava. Iskoristili su priliku i ponovo je uzeli. Sve godine bježanja su pale u vodu. Opet je bila uhvaćena.