"Pa gde si ti? Nisam te video sto godina", začujem dobro poznati glas, što izazove osmeh na mom licu."To je zato što te nikad nema u Srbiji. Ta Engleska mi te skroz preotela", prebacim mom najboljem prijatelju, kog nisam videla bar pola godine.
"Obaveze, jebiga", tužno uzdahne, pa me zagrli u znak pozdrava.
"A ni tebe nema u Engleskoj. Ne mrdaš od Beograda i Zvezde", prebaci sad on meni dok preuzima moj kofer.
"Obaveze, jebiga", izimitiram ga, pa se uz moj smeh zaputimo ka hotelu u kom je između ostalih smeštena i moja voljena reprezentacija Srbije.
"Kako je u Zvezdi?", upita me Dušan zainteresovano, a ja se nasmešim.
"Super mi je. Mnogo su bolji uslovi nego u Vojvodini. Samo mi fali stalno druženje sa tobom", tužno se osmehnem, jer jednostavno nisam navikla na ovoliku razdvojenost.
Znamo se bukvalno od pelena i ceo život smo bili nerazdvojni. A onda je on iz Vojvodine otišao u Southampton,a ja u Zvezdu. Uz milion obaveza i zgusnute rasporede i ne čudi što smo uspeli da se vidimo tek sad, kad je on s reprezentacijom, a ja na odmoru koji sam odlučila provesti na Svetskom Prvenstvu.
"Fališ i ti meni mnogo, ali mi je raspored očajan. Drago mi je da si sada tu."
"I meni, Dušane. I meni."
•••
Sedim s momcima za stolom i kao pokušavam da doručkujem.
"Šta nije u redu?", upita me Dušan, koji sedi pored mene. I odjednom sva galama prestaje i svi gledaju u mene. Koliko mrzim pažnju.
"Sve je u redu", pokušavam da ga ubedim u to ali čini mi se da baš i nisam uspela.
"Ma daj, Ana, ipak te poznajemo veoma dobro", ubaci se i Aleks, a svi počnu da klimaju glavom.
"Nikad nisi imala problema sa hranom", Luka prokomentariše otkrivajući mi konačno u čemu je stvar.
"Dobila sam novi režim ishrane i još se nisam navikla. Znate da ja više volim meso, od ove bezukusne trave i povrća, koje su mi dali da jedem", razočarano izgovorim, nakon čega se cela sala počne tresti od njihovog smeha.
"Ne brini ništa, Sergej je u istoj situaciji, tako da u našoj sobi postoje skrivene zalihe", Filip me uteši, dok ga Sergej namršteno pogleda.
"Ćuti, debilu, još će neko iz stručnog štaba da te čuje. Onda sam ga ugasio", njegova uspaničena izjava, izazove još jedan nalet smeha.
"Nedostajali ste mi jako", nasmešeno me pogledaju, dok ja prelazim pogledom po svima.
"I ti nama. Pogotovo kad su u pitanju treninzi", ubaci se i Nemanja, a ostali se slože s njim.
"Ti svaki trening učiniš zanimljivijim", Dušan me gleda nasmešeno, a ja samo klimnem glavom.
"Uredu, treniraću s vama, samo nemojte više svi da gledate u mene."
•••
Ležim na travi stadiona, koji je predodređen za njihov trening i čekam ih da izađu. Spremaju se kao kakve žene.
"Ti baš znaš da uživaš", kroz smeh mi se obrati Aleks, koji stoji iznad mene.
"Trudim se", uz osmeh prihvatim njegovu ispruženu ruku, pa se začas nađem na nogama.
"Gde su ostali?"
"I dalje se spremaju", prevrne očima pa dohvati loptu i molećivim pogledom me natera da šutam s njim.
"Znaš, ja sam došla da gledam fudbal i da se odmorim od igranja istog. Ali vi meni ovde ne date mira."
"Šta ćeš kad nas voliš", osmehne se tako da pokaže blistavobele zube, a ja samo prevrnem očima, dok me blagi osmeh ipak otkriva.
"I volimo i mi tebe. Falila si nam tokom kvalifikacija, ali drago mi je da si sad s nama. Osećam se sigurnije kad si ti tu. Isto kao što si mi na debiju u Fulamu donela sreću i ovde ćeš."
Nasmešim se na njegove reči, jer znam koliko Aleks veruje u amajlije i u to da neko zaista može da ti donese sreću samo svojim prisustvom.
"Ali nemoj da kažeš Dušanu da sam bila na tvom debiju. Ako čuje da sam bila u Engleskoj, a nisam bila kod njega, ubiće me", zamolim ga kroz polušapat jer momci izlaze na teren.
Aleks uz osmeh klimne glavom i pruži mi mali prst kao dokaz obećanja. Nasmejem se njegovoj detinjastosti, no ipak uhvatim njegov prst svojim malim, pa tako ozvaničim naš dogovor.
"Kakav je to dil?", začujem Dušanov glas dok on polako staje do nas.
"Nikakav. Hajde da konačno igramo fudbal", Aleks ga odvuče sa sobom, a ja uz smeh krenem za njima.
Lepo je ponovo biti s njima.
•••
"Misliš da pobeđujemo Kostariku?", nervozno me upita Dušan, dok šetam s njim i Aleksom po Svetlogorsku.
"Hoćete, verujem ja u vas."
"Ideš da gledaš otvaranje?", upita me Aleks koji je do sad hodao ćutke.
"Planirala sam. Mada ne smatram utakmicu Rusije i Saudijske Arabije preterano zanimljivom", prokomentarišem dok posmatram ljude koji prolaze pored nas.
Svi nekud žure, a ne shvataju da im u toj žurbi prođu godine. Sa svojih dvadeset dve znam da ću sve da postignem i ako malo usporim korak i baš zbog toga svaki svoj slobodan trenutak pokušavam da provedem sa prijateljima i radeći ono što volim.
Nikad ne znaš kad ti je poslednji susret s nekim.
"Ana", trgnem se na zvuk Dušanovog glasa, pa se okrenem ka njemu.
"Je l' sve okej?", primetim zabrinute poglede obojice, pa im se samo osmehnem.
"Ma jeste, već sam se nešto zamislila."
"Neki dečko?", Aleks se nasmeje, a ja prevrnem očima.
"Nije, već nešto bezveze", odmahnem rukom, pa ih nagovorim da idemo nazad u hotel. Njih dvojica nešto provaljuju dok hodamo ka hotelu, a ja se samo smejem njihovim forama.
Uđemo u hotel i odmah primetim Luku i Sergeja u holu, pa im priđem.
"Šta ima momci?", upitam ih i sednem između njih.
"Pokušavam da objasnim Sergeju da moramo da se pojavimo na otvaranju večeras, ali kao da pričam arapski", Luka isfrustrirano odgovori, a ja se nasmejem.
"Inače, je l' ideš ti na otvaranje?", pogleda me zainteresovano, a ja klimnem glavom.
"Kad idemo?"
"Za nekih sat vremena. Bolje da odmah odeš da se spremiš."
"Pa ništa, vidimo se onda posle."
Požurim ka svojoj sobi, jer realno Luka je u pravu. Meni treba svih sat vremena da se spremim, kad su u pitanju neki veliki događaji. A otvaranje Svetskog Prvenstva je definitivno najbitniji događaj kom sam prisustvovala.
I osećam da će mi nekako preokrenuti život.
Znam da prvi deo nije preterano zanimljiv, ali to je ipak samo upoznavanje sa likom. Niste ni svesni kakvu sam radnju smislila za ovu priču 😂
Od sad će ova priča izlaziti svaki ponedeljak i potrudiću se da bude redovno 😊
Nadam se da će vam se svideti 💙
P.S. Hvala za 18k na TWLG-u, neverovatni ste 💙💙💙

ESTÁS LEYENDO
𝑆𝑎𝑚𝑜 𝑍𝑏𝑜𝑔 𝑁𝑗𝑒𝑔𝑎 ✅
Fanfiction𝐶𝑜𝑣𝑒𝑟 𝑏𝑦 @𝑑𝑎𝑛𝑖𝑐𝑎𝑠𝑖𝑑𝑒𝑟𝑒𝑢𝑚 💙 "𝑇𝑜𝑙𝑖𝑘𝑜 𝑝𝑢𝑡𝑎 𝑠𝑎𝑚 𝑠𝑒 𝑜𝑝𝑒𝑘𝑙𝑎 𝑛𝑎 𝑡𝑣𝑜𝑗𝑢 ℎ𝑙𝑎𝑑𝑛𝑜ć𝑢." "𝑂𝑑𝑟𝑎𝑠𝑡𝑒š 𝑝𝑜𝑠𝑙𝑒 𝑛𝑒𝑘𝑖ℎ 𝑑𝑜𝑔𝑎đ𝑎𝑗𝑎, 𝑙𝑗𝑢𝑑𝑖. 𝑁𝑖𝑗𝑒 𝑡𝑜 𝑑𝑜 𝑔𝑜𝑑𝑖𝑛𝑎." "𝐷𝑎 𝑠𝑎𝑚𝑜 𝑧�...