Mafijaški spoj II: Povratak otpisanih.

12

- Hečan?- nisam vjerovala svojim očima dok nisam osjetila njegov snažan i topao zagrljaj.
- Kako si?- upitao je sa osmijehom na licu.
- Sjajno sam.- nasmijala sam se i posmatrala njegovo lice. Bila sam prilično iznenadjena.
- Ne mogu da vjerujem da posmatram onu istu Evelin koja je prije 5 godina imala 19 godina i bila mafijaška legenda a sada ima 24 i proslavila se kao specijalni policajac u Španiji.- sjeo je na klupu pored mene i nije skidao pogled sa mog lica. -Vrijeme prokleto leti.- dodao je. Kosa mu je malo izblijedila i imao je po koju boru na licu.

Hečan se sad već približavao 30tim.

- Srećan 28 rodjendan.- rekla sam na šta je klimnuo glavom.
Bio mu je rodjendan prije 2 dana. Sve sam pamtila.
Tišinu izmedju nas je remetio vjetar koji je počeo jače da duva. Primijetila sam da je Hečan, maltene, u zimskoj odjeći što znači da je Koreji već počeo padati snijeg.

- Nisi se puno promijenila, osim boje tvoje kose. Plava ti lijepo stoji.- prešao je prstima nježno preko moje kose.
- Pričaj mi o svome životu.- rekla sam.

Njegova ruka je pustila pramen moje kose i vratila se u njegovo krilo.

Nasmijao se sa pogledom prikovanim uz djecu koja su se igrala. Medicinska sestra ih je već sakupljala zbog ručka.
- Oženio sam se i čekam uskoro jednu malu djevojčicu. Nadam se da neće biti djavo kao ti, inače ću imati ogroman problem.- zatvorio je oči i nasmijao se.

Primijetila sam da je zračio drugačijom energijom i da se oko njega širio drugačiji miris u momentu kada je njegova ruka dotakla moje rame. Bio je srećan i bilo mi je neizmjerno drago zbog toga.

Ispustila sam kikot te se blago zakašljala.

- Drago mi je zbog tebe Hečan. Da li ste joj dali ime?- upitala sam na šta je odmahnuo glavom.
- Nismo još razgovarali o tome. Imaš li prijedlog?- pogledao me je. Zamislila sam se prelazeći preko raznih imena u glavi.
- Tedeana.- izgovorila sam.
Po Hečanovom izrazu lica, svidjelo mu se. Klimnuo je glavom i to je bilo dovoljno.

Vjetrić je ponovo dunuo i Hečan je već bio na nogama.

- Postaje hladno a pretpostavljam da je sad vrijeme za ručak. Vratiću te unutra pa idem da se smjestim u hotel.- rekao je te počeo gurati moja kolica.
- Moj otac...-
- O tome ćemo posle. Važi?- prekinuo me je.
- Važi.-

***

4 dana su prošla a šetnje sa Hečanom po parku postajale su duže. Sa njim sam čak uz pomoć medicinskog tehničara uspjela da prohodam na štakama što je bilo veliko čudo kako je rekao moj doktor Hondo.
Danas je već bio dan kada se Hečan pakovao.
Bilo je 8 ujutru kada je ušao u moju bolničku sobu dok sam nezainteresovano mijenjala kanale na televizoru.
- Poslednja posjeta ha?- upitala sam dok sam ga pogledom pratila. Sjeo je na stolicu do mene i ozbiljno me posmatrao.
- Možda i ne.- rekao je te prošao rukom kroz kosu. Upitno sam ga pogledala.

- Ideš li sa mnom Evelin?- upitao je.
- Kuda?-
- U Koreju, da završimo sa tvojim ocem.- rekao je ozbiljno.

Ultimatum je bio ovaj: vratim se sa njim u Koreju i on će mi reći sve što je saznao tokom godina za mog oca. Pružiće mi pomoći i zaštitu kako bi došla do njega i ako sve prodje kako treba, vratiće me za Španiju.

Uzdahnula sam. Teška odluka.