Mafijaški spoj II: Povratak otpisanih.

49.

Evelin

"Ovo vam je bio sličan primjer onoga što bi se moglo desiti napolju, kada krenemo na njih.", obratila sam se publici koja se nalazila izvan virtuelne sobe i koja je posmatrala naše kretanje u hologramu koji smo mi proživljavali.

Skinula sam virtuelne naočare i spustila ih na sto zajedno sa plastičnim konzolnim pištoljem. "Kasniš Jungkuk.", rekla sam i ćušnula ga po ramenu. Nasmijao se dok me je Jaemin potapšao po leđima. Izašli smo pred publiku.

"Komunikacija je bitna kao i timski rad. Uvijek mora biti neko ko nije fizički prisutan ali ko sve posmatra, i uvijek mora biti tu jedan koji će vam čuvati leđa. Soba čeka na sledeća 3 dobrovoljca.", rekla sam na šta je 3 momka istupilo naprijed.

Poslala sam ih u sobu i dala im upustva za pokretanje holograma. Kada su počeli sa paljbom, ugledala sam Jimina kako stoji na samom kraju grupe i pozorno posmatra.

Gurnula sam Jungkuka laktom.

"Kako je bilo sinoć?", upitala sam. Pogledao me je iznenađeno i odmahnuo glavom. "Lijepo.", nasmijao se. Podigla sam obrvu i svoju pažnju vratila na ekran.

Nečija ruka se naslonila na moje rame.

Jimin

"Možeš li izaći nakratko?", šapnuo sam, na šta se iznenađeno okrenula prema meni.

Klimnula je glavom, šapnula nešto Jungkuku te je prošla kraj mene prema vratima.

Pratio sam je tiho dok se penjala uz stepenice, prateći rutu prema sobi za sastanke.

Duboko sam uzdahnuo i zatvorio vrata.

"Nadam se da si me izvukao sa posmatranja obuke da mi saopštiš kako ćeš nam se vratiti i pomoći mi da pobijedim u ovom ratu, jer ako nisi biću razočarana.", okrenula se prema meni i nasmijala se.

"Onda moram da te razočaram.", rekao sam i tiho prošao pored nje. Stao sam ispred velikog staklenog zida kroz koji su se nazirale poljane i duboko uzdahnuo.

"Šta je onda u pitanju?", upitala me je baš kada sam se okrenuo prema njoj. Stajala je kod stola ruku prekrštenih preko grudi sa zabrinutim izrazom lica.

"Mislim da bi bolje bilo da sjedneš.", rekao sam i pogledom joj pokazao na stolicu. Izvukla ju je nekako oprezno i poput mačke, graciozno sjela na stolicu.

Stavio sam ruke u džep dok su mi razne riječi letile po glavi...ipak, nisam znao kako da počnem.

"Evelin.", pročistio sam grlo i prošao rukom kroz kosu. Posmatrala me je iščekivajući. "Mislim da bi trebala dići ruke od osvete.", napokon sam rekao.

Prevrnula je očima i ustala nevoljno iz stolice.

"Mislim da smo tu temu već prošli i utvrdili da od toga nema ništa.", rekla je ozbiljnim tonom dok je vraćala stolicu na njeno mjesto. Zaustavila se na momenat i podigla glavu prema meni.

Evelin

"Nisi završio, zar ne?", upitala sam, ne znam ni sama zašto. Trnci su prošli kroz moje tijelo kada je spustio pogled na svoja stopala te ponovo pogledao u mene.

"Zevs nije tvoj otac Evelin.", rekao je hladno i pribrano što me je začudilo kod Jimina. Nasmijala sam se nekako nesigurno te se ponovo uozbiljila.

"To ne mijenja moje mišljenje o njemu a ne mijenja ni činjenicu da mi je ubio majku.", dodala sam.

"U pravu si, ne mijenja. Ali tu nastaje druga činjenica koja ti se neće svidjeti.", izvukao je ruke iz džepova i prekrstio ih na grudima. Primjetila sam da mu je jakna koju je nosio prilično istakla mišiće zbog tog gesta.

"A to je?", upitala sam podignute obrve.

"Zevs je moj otac Evelin."